E. P.

http://domena.blog.hr/

(Uzaludni su svjetionici u noći ako ih ne vidimo i ne poznamo puta.)

Kada sam zamolio Marina da mi sredi odlazak na Sv. Lovru primijetio sam da mu nije mu bilo drago. Bio je zabrinut, osjetio sam to u njegovu glasu. Kao dugogodišnji svjetioničar, odrastao po svjetionicima, znao je što je otok.
Kad je vidio da ne odustajem ponudio je da ostane sa mnom. Zahvalio sam, nisam se dao odgovoriti. Ja sam samo želio što dalje, dalje od ljudi. Maleni otok u bespuću bio je baš ono što mi je u ovom trenutku trebalo.

Vozili smo gliserom po mirnu moru više od dva sata kada se ukazao. Prvo smo iz daljine začuli zvuk sirene za maglu, a onda je izronio iz jutarnje magle, tipične za ovo doba godine. Naš brod smanjio je brzinu molajući ka malenom betonskom pristaništu gdje nas je već čekao svjetioničar u uniformi. Dobacio sam mu konop s pramca i on ga je vješto vezao za verigu na molu. Isto je učinio i s krmenim.
- Već san se bija zabrinija!
Glas mu je odjekivao odbijajući se o strme stijene uokolo. Magla je stvarala prigušenu jeku kao u nekoj velikoj dvorani.
Pozdravili smo se i iskrcali stvari. Bilo je toga dosta; odjeće, hrane, vode u bocama i još gomila ostalih potrepština, sve ono što čovjeku treba za desetak dana života na pustom otoku.
- Dobro bi nam došao magarac – našalio sam se.
- A, bija je tu nekad i tovar. Sada mi radimo i njegov posal.
Borovi i pinjevi izranjali su iz bijele koprene. Njihove su se krošnje činile kao nekakav tunel kroz koji smo se, onako natovareni, uspinjali strmim mnogobrojnim stepenicama. Na vrhu, iz magle je izronio visok kameni zid ograde. Kroz širom otvorena zahrđala željezna vrata ušli smo u dvorište gdje se, desetak metara dalje, nazirala kamena zgrada svjetionika. Bila je impozantna, masivna, na dva kata i tu je zvuk sirene bio najjači. Iznad krova, u magli, gubio se visok cilindričan toranj svjetionika. Ušli smo i u hodniku ostavili stvari. U nevelikom dnevnom boravku sjeli smo s olakšanjem.
- Eto, šjor, sad ste tu. Marin mi je reka da vi znate sve, da van je sve jasno. Ja njega cinim i poštujen, no ipak ću vas malo uputit.
Natočio je svakome po čašicu loze. Objasnio mi je da je sve automatizirano i da oko same lanterne nema neke posebne brige. Problem bi mogla biti topla voda, upozorio je, jer u ovo vrijeme ima dosta dana bez sunca, kada solari i pretvarači nisu u funkciji. Vodu ispod kuće iz dvije cisterne crpi hidrofor, no imaju još dvije starinske, obične pumpe. Jedna u dvorištu gdje je i bunar, a jedna u kuhinji. Naravno, postoji i radiostanica, pa se mogu poslužiti njom, no mobitel uredno ima signal i se mogu javit u bilo koje doba. Pokazao mi je i zaključan ormar gdje stoji puška.
- Nikad se ne zna, možda vas napadne kakva neman – nasmijao se.
Ja sam ga ipak shvatio ozbiljno. Obišli smo agregat i tu mi je objasnio osnove koje sam već i sam otprije znao.
- Eto ga, šjor. Ako van bude potriba slobodno zovite. A eto van tu i knjiga o otoku. Pisa ju je jedan likar, naš čovik, Višanin. Ima se što čitat. I da, niste sami, tu van je Bodo. Ne morate se zanj brigat, on van dojde, pa ode, ka i svaka maška. Pitom je, ni divji.
Otpratio sam ga dolje, do mola. Kapetan glisera je bio smrknut jer nas dugo nije bilo. Sjetio sam se Marina dok je pričao kako je more oko svjetionika, pogotovo pučinskih, ćudljivo i nepredvidivo. Od bonace u tren zapuše jugo koje se pretvori u buru.
- Stajte mi dobro – pozdravi svjetioničar penjući se na gliser.
Klimnuo sam glavom. Odvezao sam konopce i bacio ih na brod. Lagano, uz grgljanje vode i duboko brujanje motora gliser je krenuo unatrag. Zvuk motora se pojačao, brod za trenutak zaostane, krene ulijevo pa naprijed. Par sekundi kasnije njegova obrisa nestalo je u magli. Onda nestane i zvuk motora. Čulo se samo udaranje valova o betonsko molo, pa i to utihne. Izvadio sam iz džepa mobitel i isključio ga penjući se polako vlažnim betonskim stepenicama koje su nestajale negdje gore, u bjelini. Automatska sirena za maglu na svjetioniku ponovno se oglasila.

Idućih su se dana izmjenjivale magla, kiša i jugo s burom. Uvečer bi se nebo malo razbistrilo, no ujutro bih opet zatekao sive oblake i sitnu kišu. Nije mi se išlo van, pa sam nakon raspremanja malo vršljao po kući. Prizemlje, u kojem sam boravio sastojalo se od dugačkog hodnika iz kojeg se išlo u veliki dnevni boravak, kuhinju s lijeve strane i sobu s nekoliko uredskih ormara. Otuda se pak silazilo u podrum. Dolje su bile boce s plinom. S desne strane bila je službena prostorija svjetioničara i dvije sobe za spavanje. Toalet i tuš bili su odvojeni u maloj izbi ispod strmog stepeništa koje je vodilo na kat. Nekada su prostorije na katu služile za obitelj drugog svjetioničara, no sada su bile puste i prazne. Gradnja same kuće bila je više nego solidna. Kameni zidovi, deblji od metra, garantirali su lijepu hladovinu ljeti, a zaštitu zimi. Debela ulazna vrata ulijevala su sigurnost, a škure zaštićene bezbrojnim namazima zelene boje, štitile su prozore od najjače bure. Zbog magle nije me privlačio toranj svjetionika. Penjanje na njegov vrh odgodio sam za koji drugi, ljepši dan.

Kao i nekoliko prije i te sam večeri na plameniku podgrijavao lonac s vodom u koji sam ubacio konzervu s gulašom. Nije mi se dalo kuhat. Sjedio sam za stolom i čitao knjigu koju mi je ostavio svjetioničar. Bilo je tu zanimljivih detalja. Saznao sam kako su Višani otočić još zvali i Fratar zbog kamenih ostataka samostana iz 15. stoljeća. Bila je tu i neka legenda o djevojci koja je u njegove temelje živa zazidana, a zbog zabranjene ljubavi prema nekom dubrovačkom plemiću. Baš dok sam to čitao, u onoj tišini, odjednom me prekinuo glasan zvuk razbijena stakla. Okrenuo sam se i ugledao gosta na prozoru. Visok i mršav, crn mačak gledao me netremice velikim žuto-zelenim očima. Ušao je kroz jedva odškrinut prozor pri tom gurnuvši praznu petrolejsku lampu.
- Uf, vraže crni!
Dobro me je prepao i nije mi bilo svejedno.
Fiksirao me pogledom procjenjujući situaciju, a onda nečujno skočio s prozora i izgubio se ispod stola. Na komadu novine očistio sam staklo cilindra. Dok sam otvarao konzervu prostoriju je preplavio fin miris i ja osjetim kako me nešto dira po nogama. Mršavi je mačak preo i trljao se o moje noge. Obradovala me njegova pitomost.
- O, pa ti si neka maza, ha? Kako se ono zoveš, Bodo?
Na spomen imena mačak se javi tihim mijaukom. Još je nekoliko puta bezglasno otvorio usta.
- Polako mali, ima za obojicu.
U mali tanjurić istresao sam par komadića mesa, pa ga stavio na pod pored peći. Sjeo sam za stol i ostatak nasuo sebi u tanjur. Dok sam čitao nastavak priče o nesretnoj djevojci, umakao sam kruh u gulaš. Bodo je, isto tako slatko mljackao dolje, ispod stola. Za razliku od njega ja sam pijuckao crno vino.

Probudio me zvuk i neka težina na prsima. Otvorio sam oči i trgnuo se. Mačak je skočio s mojih prsiju, a ja sam preplašen buljio u mrak. Srce mi je tuklo. Pogledao sam prema prozoru kroz koji je životinja šmugnula van. Bila je mjesečina i vjetrić je gurkao staru čipkanu zavjesu. Dignuo sam se, prišao staklenim vratima balkona i izašao van. Vedra hladna noć. Puni je mjesec isijavao hladno svjetlo koje se ljeskajući odbijalo od crnog mora. Po prvi puta vrijeme se smirilo i sada sam, koliko mi je noć dopuštala, mogao vidjeti otok. Nevelik i uzak, dužine nešto manje od kilometra, ali visok oko sedamdesetak metara. Svjetionik se nalazio na vrhu brda okružen borovima. Od unutrašnje strane kopna spuštala se blaga padina obrasla makijom i maslinama dok je s druge strane, one s pučine, od vrha prema dolje otok jednostavno bio odrezan. Podsjećao je na visok zid, stravičnu vertikalu koja je u obliku polukruga bila nagnuta nad morem. Takvi su klifovi bili uobičajeni za vanjske rubove otoka okrenute pučini, a domaći su ih zvali krune.
Točno ispod svjetionika, nekih dvjestotinjak metara nizbrdo na špici otoka, nalazila se malena uvala s plažom. Baš kada sam se namjeravao okrenuti pažnju mi privuče pokret. Isprva, bilo je to više kao neko lelujanje na vjetru ili tako nešto. Nagnuvši se preko metalne ograde trudio sam se pogledati bolje. Nije bilo sumnje, na malenom žalu stajala je neka spodoba zaogrnuta u laganu tkaninu koja je lepršala na vjetru. I kao da je gledala gore, u mene. Nepomična, čekala je. Brzo sam se vratio u sobu. Kopao sam u panici po koferu dok nisam pronašao dvogled. Žurno ponovno izađem na balkon. Kružio sam dvogledom po plaži i uokolo, ali ništa. Vjerojatno da mi se samo učinilo. Ležeći na leđima, zatvorenih očiju prisjetio sam se tragedije od prije nekoliko mjeseci.
Njen zvonki smijeh. Glasno se smijala cijele te večeri. Sjećao sam se bučnog ulaska u automobil, glazbe koja je treštala i naše pijane omamljenosti. Zatim kratke vožnje, snažnog udarca i zvuka razbijena stakla. Proganjao me taj njen smijeh. Stalno mi je bio negdje u ušima, u glavi. S njim bi lijegao i mokar od znoja, budio se usred noći, u agoniji, uplakan.

Ujutro, probudio me cvrkut lastavica. Osvijetljena suncem, soba je izgledala puno većom i toplijom nego što je zapravo bila. Navukao sam hlače i u kuhinji na brzinu spremio lagan doručak. Izašao sam i krenuo do prolaza kroz kameni zidić koji je opasivao dvorište. Iz sjene visoke pinije, s ruba provalije od nekih sedamdesetak metara, promatrao sam pučinu. Dolje, ispod mojih nogu, more se pjenilo udarajući o stijene. Šum udaraca bio je veličanstven i miješao se sa kliktanjem desetina galebova koji su se gnijezdili po okolnim stijenama. Sunce je bilo visoko. Zašiljio sam neki štap i krenuo u obilazak. Niske su smokve rasle svuda po otoku. Bilo je tu i rogača, šipaka, čak i jedno stablo duda u zaštićenoj dražici sa pitomije, sjeveroistočne strane. Penjući se preko kamenih suhozidova koji su omeđivali polja lutao sam kozjim stazama. Cijeli sam otok obišao za nekoliko sati i završio na malenoj plaži, istoj onoj na kojoj mi se učinilo da vidim noćnu prikazu. Tražio sam neki trag, ali uokolo nije bilo ništa slično; neko deblo, drvo, greda zabijena u tlo, ništa što bi barem nalikovalo ljudskoj figuri.
Skinuo sam tenisice i čarape i do gležnjeva ušao u vodu. More je bilo bistro i hladno, a to mi je nakon duge šetnje godilo. Još sam neko vrijeme sjedio na sitnom pijesku gledajući valove, a onda navukao tenisice na gole noge i lagano krenuo uzbrdo. Staza se uspinjala pored velikih agava, pravo prema svjetioniku. Odozdo, izgledao je impozantno. Okupan popodnevnim suncem sličio je nekoj neosvojivoj drevnoj utvrdi.

Nakon rane večere napokon odlučim popeti se na lanternu. Penjao sam se uskim spiralnim stepenicama i mislio da se nikada neću uspeti. Srce mi je tuklo kad sam došao do vrha. Dugačak debeo lanac visio je po sredini tornja. Nekada je služio za navijanje utega koji su pokretali mehanizam, a koji je pak vrtio zrcala kristala sa svjetlom. Sada je taj lanac bio crn i zahrđao. Strujanje zraka neprimjetno ga je njihalo.
Ušao sam u ostakljenu kulu. Na sredini okrugle sobe nalazili su se veliki kristali i nekakav mehanizam. Sada, po danu, nisu mi se učinili posebnima, no znao sam da u noći ti kristali višestruko pojačavaju svjetlost i da dosežu preko trideset milja uokolo.
Otvorio sam metalna vrata i izašao van. Zanijela me snaga vjetra, pa sam se čvrsto uhvatio tanke metalne ograde. Vjetar je fijukao njišući vrh gromobrana. Dokle god je pogled dopirao vidjelo se samo more. Na istoku, tamno plava crta neba spajala se s pučinom. Sunce je na suprotnoj strani zalazilo u blještavilo horizonta i za sobom ostavljalo krvavo crveno i ljubičasto nebo. Ispod, u dubini provalije, s otvorena su se mora valjali ogromni valovi udarajući o zid stijene koja je okomito nestajala u crnilu morskih dubina. Zadivljen veličanstvenošću prizora stajao sam tako dok je sunce ulazilo u more. Nešto kao da me je vuklo dolje prema uspjenjenom grotlu ambisa. Dolje, duboko...
Prenulo me kliktanje galebova koji su letjeli u krug visoko iznad tornja.
Ushićen, s nekom neobjašnjivom nelagodom, jedva sam se otrgao od ograde. Još sat-dva iza toga, dok sam sjedio u kuhinji i pio instant kavu, ruke su mi drhtale.

Nakon nekoliko dana vrijeme se pogoršalo. Puhalo je jako jugo i potmulo divljanje mora čulo su kroz zatvorene prozore i debele škure. Onda je jugo zamijenila bura, pa opet jugo. Ležao sam uz svjetlo petrolejke čitajući neku knjigu. Čulo se samo bubnjanje kiše o prozore. Duplo ostakljena vrata balkona nisu bila zaštićena griljama. Svako malo bljesnula bi munja bacajući na stakla sjene dvorišnog drveća.
Prije nego sam zagasio lampu pogledam Bodu. Nisam se želio opet probuditi s beštijom na prsima, pa sam mu od starih krpa u kutiji napravio ležaj. Prihvatio ga je sa zadovoljstvom. Priznajem, i meni je bilo nekako drago imati nekoga uz sebe, pa makar to bio samo mačak.
Sada je ležao tamo i pažljivo gledao u smjeru balkona. Nervozno je vrtio vrškom repa.
- Laku noć, Bodo – rekoh mu podižući staklo petrolejske lampe. Začuo se slab mijauk pored kreveta i soba je utonula u mrak.

Ni sam ne znam što me probudilo. Kiša je lijevala. Oluci su zvečali i bubnjali opterećeni količinom vode. U tami noći, pod ljeskanjem munja nazirale su se krošnje pinjeva. Ljuljale su se divlje u valovima pod naletom kaotična vjetra. Visoka žena duge crne kose stajala je vani i gledala me kroz prozor. Vjetar je raznosio mokru tkaninu kojom je bila zaogrnuta.
- Marjana! – viknuo sam iskočivši iz kreveta.
Taman lik je i dalje stajao ispred stakla. Jasno sam vidio njenu crnu kosu kako vijori zrakom. U svjetlu munja koje su ljeskale lijepo sam joj mogao razaznati lice. Pravilno, blijedo, usko. Pune usnice otvorene kao da će nešto reći. Oči crne kao ponor, širom otvorene gledale su me prazno. Kao da me doziva, njena ruka lagano se podigne prema meni. A onda bljesak munje i jak udarac groma, posve blizu. Za tren, samo za tren zatvorio sam oči, a kada sam ih otvorio svega je nestalo. Ustao sam brzo iz kreveta, upalio lampu. Nikoga vani više nije bilo. Huk vjetra i bubnjanje kiše postajalo je sve slabije, nevrijeme je jenjalo.
Do jutra olujno je jugo prestalo i nebo se razbistrilo. Samo su slomljene grane i otkinute šišarke razbacane po dvorištu podsjećale na noćašnju oluju.

Lagano, puno lakše nego prije uspeo sam se uzanim spiralnim stepenicama tornja. Ovoga puta nisam osjećao nikakav napor. Ušao sam u kružnu prostoriju na vrhu. Lom žute svjetlosti kristala bacao je koraljni odsjaj uokolo. Otvorio sam metalna vrata, izišao i duboko, punim plućima udahnuo svjež zrak. Mirisalo je na sol i borove. Noć je bila mirna, posve tiha. Ni traga vjetru. Blijeda je mjesečina obasjavala mirno more. U daljini, daleko na pučini, vidjela se sjajna točkica, svjetlo nekog broda.
Prvi put nakon devet dana izvadio sam mobitel iz džepa, uključio ga i otipkao brojeve.
- Halo Marine, ti si? Dolazite ujutro? Dobro. Da, da. Sve je u redu, ja sam spreman i čekam vas.