A onda jednoga vrelog ljetnoga dana već iz daljine Lane je primijetilo da vode nema. Potrčalo je do stijene ali vode nije bilo, tek zadnja kaplja stajala je na dnu sada već suhog korita. Kaplja ga je čekala a onda mu rekla:

„Čekala sam te dugo, već sam mislila da neću više moći izdržati jer moje vrijeme je došlo, moram otići . Vidiš da sam već skoro sva otišla. Popij me prije nego li ishlapim jer puno vremena će proći prije nego li se opet susretnemo.

Lane je zaplakalo a voda je nastavila:

„Nema razloga da plačeš. Izgubiti ćeš sa suzama i ovu zadnju kap koju sam čuvala za tebe. Neka ti se u očima poput dva gorska jezera uvijek cakli moja voda.“

„Ako je tako onda ću prestati piti tako da i ja odem tamo gdje ideš ti. Ako umrem skupa sa tobom znači li to da ćemo opet biti zajedno?“

„Ne, ne znači, krivo si me razumjelo. Tvoj kraj nije još došao i ako to sad napraviš više me nikada nećeš naći ni ovdje a ni tamo gdje idem. Tvoj put na zemlji biti će malo duži od moga i zato moraš čekati da on sam prirodno dođe upravo kao i moj sada. Morati ćeš ići sa ostalim životinjama na pojilo a to znači na mutnu baru.“

„Ne…..neću moći to. Zovu me odmetnikom znam neće im biti drago ako dođem.“

„Morati ćeš Lane, morati, jer druge ti nema. Ali ti sad znaš nešto što oni ne znaju a to je da postoji i bistra voda. Znaš razliku između dobre i loše vode.

Jesi li ikada vidio lotosov cvijet, raste u bari, pije mutnu vodu a stvora prekrasan bijeli cvijet. Želim da takav budeš i ti, netaknut prljavštinom svijeta.“

I tako je Lane srknulo ovu zadnju kaplju vode i po zadnji put osjetilo ljubav, radost i žalost istovremeno za svojom ljubljenom vodom. Nije plakalo da ne izgubi ovu zadnju kapljicu vode ali taj tren osjetilo je odraz cijelog svemira u svojem biću. U njemu su letjele ptice, plovili oblaci, sunce se smiješilo a mjesec prosipavao svoje srebrne niti. Vratilo se natrag u svoju šumu.