102. LABUD-DJEVOJKA

 

        Neki je čarobnjak, prolazeći kraj jezera, bacio na labudove zle čini: da se o svakomu bijelom uštapu pretvaraju u ljude. U tomu jatu labudova, čarolija je uomčila njih dvoje/troje, sklonih začaranosti. Ostali su nekako izmakli čarobnjakovu čarolijanju.

        Kad bi se bližio uštap, ono dvoje/troje su plakali, opraštajući se od svojte i prijatelja. Čekao ih je jedan dug ljudski dan i jedna još dulja ljudska noć - strašno vrijeme bez leta i plova. Ljudska je koža bila pretijesna za labuđu dušu.

        Kad bi se ono dvoje/troje začaranih obrelo u ljudskomu tijelu, pognulo bi glave, nastojeći što neupadljivije provesti mrske dnevne sate. Jednom, tako, hodali su cestom, tek da im prođe vrijeme. Kad ih je osvojila žeđa, svratili su u prvu gostionicu. Tamo su zaiskali vode. Gostioničar im ljubazno ponudi da sjednu u sjenicu pod lozje, i popiju koju čašu piva.

        “Uh, tek je deset ujutro,” reče najstariji labud. “Što ćemo raditi cio bogovetni dan? Da smo bar naučili kartati.”

        “Osim toga, nemamo novaca,” priklopi srednji labud.

        “Meni se pije pivo,” izjavi najmlađa labudica.

        Gostioničaru je do uha doprla njezina želja. A budući da se bio zagledao u najmlađu, on cijeloj družini pošalje veliki krčag piva. Labudovi se malo udobrovoljiše, a poslije dva, tri gutljaja, zarazi ih izrazito dobra volja.

        Gostioničar tada priđe njihovu stolu. Upita ih odakle su, kamo idu, i tomu slično. Labudovi odguslaše svoju uobičajenu pjesmicu o tomu da su se uputili u svijet stopalom za drumom, i trbuhom za kruhom. Gostioničar tada upita najmlađu bi li htjela za nj raditi - primjerice, dvoriti goste. Labudica se najprije zbuni i zamisli, pogleda braću, također zbunjenu, pa izjavi da bi joj prijalo raditi takav posao. Gostioničar ju tada provede kroz kuću, podrum, i vrt. Kad su to obavili, pitao ju je bi li se htjela nastaniti kod njega.

        Gostioničar je bio udovac srednjih godina. Ona nije razumjela što to znači, ali je na sve rekla “da.” Nije rekla “da” iz želje za njim, već zato da joj brže prođe dan. I noć. Dogovorila se sa svojima da će se drugoga jutra naći na uobičajenu mjestu, kako bi se zajedno vratili u rodno jezero. Ali se dogodilo drukčije.

        Ona je te noći iskusila ljudsku strast. Ujutro, kad su se začarani labudovi našli na raskršću, nje nije bilo. Jedno su je vrijeme čekali, nagađajući što ju je moglo zadržati; a tada im poče izbijati perje po koži, krila ih zasvrbiše na plećima, i vratovi im se stadoše duljiti i uvijati. Naposljetku, ne čekajući više najmlađu labudicu, labudovi poletješe prema jezeru. Bijahu uvjereni da će ih najmlađa stići. No ona se nije pojavila. Ni toga dana, ni narednoga. A ni poslije.

        Kad su se sljedećega uštapa labudovi opet obreli u ljudskomu tijelu, brže se uputiše u gostionicu, gdje su posljednji puta sjedili s najmlađom sestrom. Ugledaše ju već izdaleka, zaposlenu raznošenjem piva. Okružiše ju, zasuše ju pitanjima. Ona je na sve odgovarala:

        “Ja zasada moram ostati ovdje.”

        “Ali zašto?” htjeli su znati. “Je li možda onaj čarobnjak prošao ovim putem? Je li opet bacio neke čini?”

        “Ne mogu vam to objasniti,” kazala je nevoljko, šaptom. “Ali ubrzo ćete saznati.”

        I ubrzo su saznali.

        Labudica je bila trudna. Kad je stiglo vrijeme poroda, nije snijela jaje, već je rodila pravo, zdravo ljudsko čedo. Poslije toga više nije ni pomišljala na povratak svojima, u jezero. Ta bila je žena.

        Samo ju je, na uspomenu njezina podrijetla, o svakomu crnom uštapu spopadao labuđi lik. U noći crnoga uštapa po koži joj je izbijalo labudovo perje, a na plećima su joj izrastala krila. Ona to nije mogla spriječiti. Kao labud je tada izlijetala kroz prozor, i klikćući se vraćala put zavičajnoga jezera, da tamo provede jednu ludu labuđu noć. Od svih labudova, ona je tada najraskošnije uživala u labuđoj koži. To bi trajalo sve do zore, kad ju je odjednom snalazila čežnja za ljudskom kožom, i kad joj je njezin bivši lik postajao tijesnim. Sva su ju braća u ponoć dočekivala s radošću, ali u osvit se plakalo i uzalud zaklinjalo..

        Svakoga bijelog uštapa braća bi ju pohodila u ljudskomu liku. Gostioničar ih je srdačno dočekivao, kao što se dočekuju ženina braća. Žena je na rukama njihala muško djetence. Ono je brzo raslo. Imalo je tajnovite labuđe oči.

        Prolazile su godine. Labudica je i dalje dolijetala o mrklomu uštapu, sva kliktava i zanosna. No o bijelomu uštapu, pokazivala se sve nesusretljivijom prema začaranoj braći. Kao da su tamni zanos i bijela zlovolja rasli hraneći se jedno drugim prema sve daljemu međusobnom otklonu. A kad su ju jednom braća, onako mrgodnu, zazvali njezinim labuđim imenom, ona im odreže:

        “Tko vam se tako zove? I tko ste vi? Ja vas ne poznajem.”

 

        Jednoga je dana u gostionicu navratio putujući pripovjedač, skupljač lijepih priča. Ona mu donese pivo. Čašu, potom čašu. Čaša po čaša, i riječ po riječ, i nekadašnja labudica ispriča strancu svoju povijest. On ju je pohlepno slušao, ali joj nije povjerovao da je najprije bila labudica, a tek potom djevojka. Držao je da je obratno - da se radi o uobičajenom uklinjanju djevojke u povremenu labudicu. Kad je potom napisao i objavio svoj roman, naslovio ga je “Djevojka-labud”, što će reći da je unaopačio redosljed zbivanja, i red prvenstva.

        Tako su ljudi dobili izokrenutu priču. Unijeli su ju u čitanke i antologije. Sama labud-djevojka na kraju je povjerovala da je ona djevojka-labud.

        Ime pisca istaknuto je kao jamstvo izvornosti. A pisac naprosto nije imao dovoljno mašte da bi shvatio prednost labudice pred djevojkom.

       

 

        Pokušaj ispravka legende prema izvornoj zgodi uvijek izaziva prosvjed i nevjericu.

 

 

 

Vesna Krmpotić, DIVNI STRANAC, knjiga 2.