pada količina...prije bar količine bilo...sad ni količine ni kakvoće....a ko oce jos...dovoljno je i  ovo....mozda je i bolje ovako...jer da je onako...bilo bi....zlo je naopako...a ovako...jaje na oko...ponekad i u tvrdo....uostalom nek svako nađe ono sto treba..ili bar misli da treba...u međuvremenu....zabava...kva kva........................

Usuditi se: to je cijena napretka.” Victor Hugo
Rana u ljudskoj psihi, koja proizvodi strah, ljutnju, pohlepu, ne­povjerenje i nasilje – najteže je izlječiva. Pa ipak, upravo je ova rana odgovorna za hiljade načina, na koje svi mi patimo.

Naš neuspjeh u oslobađanju samih sebe od bolesti koja je zahva­tila i zarazila cjelokupnu ljudsku rasu vidljiv je posvuda u svijetu. Uništavamo vlastitu okolinu svojom pohlepom i nepažnjom. Više energije trošimo na proizvodnju oružja za masovno uništenje, nego što radimo na pružanju pomoći jedni drugima, kako bismo poboljšali kakvoću življenja. Bojimo se intimnog druženja s drugom osobom. Naša prva reakcija na pristup našoj vlastitoj vrsti je nepovjerenje. Ubijamo svoju djecu u strahovitim ratovima. Ugnjetavamo i mučimo one među nama, koji su na bilo koji način drukčiji od nas samih. Vrlo ubrzano postajemo ovisni o svemu, što nam dopušta kratak predah od strahovitog bola, uzrokovanog našim stanjem.

»Ko uopće želi čuti nešto o ovome?« – mogli biste upitati. »To se opisuje u svim medijima. Ne treba nam još više tmine i zle kobi!« Mo­guće da je i tako; ipak, mi moramo bolje razumjeti same sebe i naše stanje, da bi se ikad ukazala makar i mogućnost nastajanja zdravog društva. Posve je moguće ostvariti iscjeljenje srca. Svatko od nas po­sjeduje snagu, kojom rascijepljene dijelove svog vlastitog tijela i uma može ujediniti u cjelinu. Mi ratujemo jedino sami sa sobom. Bolna ozljeda, uzrokovana cijepanjem obaju dijelova, strah i mržnja kojima ta podjela rezultira, pojavljuju se samo u svakom pojedinom od nas. Stvarno izlječenje počinje tek kad iskusimo istinu o toj rani i kad joj pogledamo u oči. Moramo duboko osjetiti svoju vlastitu bolest. Pri­pravnost da osjetimo svoju vlastitu patnju i strah jedna je vrsta predaje baš ovom životu, predaje upravo ovog tijela, baš u ovom trenutku. Izlječenje u ljubav i cjelovitost nikad nije bilo ništa više, no – preda­vanje samom sebi, predavanje sebe »tijelu što osjeća«. To je put za prihvaćanje samog sebe. Jednostavan je, no nikako i lagan.

Izlječenje će nastupiti samo uz našu suradnju. U medicinskoj praksi je otkriveno, da bolesnik mora željeti ozdravljenje. Čežnja za cjelovitošću mora u nama biti dovoljno jaka i dovoljno svjesna, da bi mogla izdržati teško iskušenje iscjeljenja.

»Budite promjena koju želite vidjeti u svijetu!«