Sjedim pred"prozorom u svijet",u toplom naslonjaču,grckam neke kekse,ispijam čašu mlijeka,uranjajući pogled u ekran pred sobom.Demoni se rađaju iz zidina prastarih gradova,vijore njihove sablasne zastave probodene u zemlju što drhti pod tutnjavom jahača Apokalipse,koji kosama svojim žanju živote,Jedno me zaplakano dijete gleda prestrašenim očima,obuzeto užasom,a ja se pritom pitam jesam li njegova majka,iako sam rođena ovdje,malo dalje u jednoj drugoj zemlji.Polijeću crne,olovne ptice,nad gradom se diže dim sa zgarišta,možda strepim,tamo u dalekoj Americi,nad sinom pilotom koji je poletio ovog jutra,sljedeći zapovijed moćnog vođe,te sad sije smrt nad domovima.Mogla bih biti majka bilo kojeg od njih,ili koračati u mnoštvu ,u dalekoj Australiji,izvikujući parole protiv besciljnog rata...Koga je briga što ja imam reći ili napisati u ovu moju bilježnicu,sa olovkom od dvije kune,dok se negdje troše masni dolari,i netko na položaju već slavi sigurnu pobjedu,osmjehujući se ironično pred mnoštvom kamera.Hoće li moja napisana riječ uništiti demone,ako ih imenujem njihovim pravim imenom,naprosto sumnjam jer i sama sam zarobljena vlastitom nemoći.Ali nastavljam pisati ,jer nemam drugog načina da izrazim svu tu gorčinu što se nakupila u meni ovih teških dana.Drhti Velika Majka Zemlja,dok iz dima,iz užarenog pepela izlijeće Feniks,taj mitski lik,i ispušta svoj krik prema visokm suncu ,što se sakrilo iza tmastih,crnih oblaka,i teško njemu ako se ponovno ne rodi.Trčim pustim ulicama Bagdada,pod kišom metaka,pod tutnjavom bombi,do vode,koju ću odnijeti djetetu,koje me strpljivo čeka u nesigurnom skloništu,i taj se trenutak lako može preslikati u vječnost ako bilo tko od nas dvoje ovog časa pogine.Kraj mene u samrtnom grču posrće čovjek,ostavljajući mi u svom pogledu nijemo pitanje besmisla,kojeg ne hogu utješiti.I negdje duboko u sebi slutim da sam kriva za njegovu smrt,kao da sam sama pucala iz snajpera ili ispustila prvu bombu nad usnuli miljunski grad,tamo na Bliskom Istoku.Olovka drhti u mojoj ruci,da li bi pomoglo,padna mi čudna misao,ako je uperim u teški bombarder koji prelijeće nad mojom zemljom,te on odustane od svoje mračne misije.Ili da sklopim ruke na molitvu,dugu molitvu,što će poteći sa mnoštva usana,poput duboke i moćne rijeke,i koja će govoriti o ljubavi i miru,i izbrisati suze uplakanom dječaku,donoseći mu blagoslov i mir.Možda tako ustukne i zmaj što je rascijepio svoja ogromna,nezasitna usta,zagrcne se i vrati u bezdan iz kojeg je potekao,zazvan od nas samih ,na površinu ove nam prekrasne planete.Mali anđeli ,sa užasom u svojim plavim očima gledaju u mene,i neka njihova nijema kletva padne na nas,na cijelo čovječanstvo što mirno gleda,neka nosimo kroz buduća stoljeća,taj biljeg,kao sramotu i opomenu što smo ljudi.Dvadeset mi se stoljeća ceri u lice.i ja nijemo saginjem glavu,jer poput svih nas,nisam ništa iz pošlosti naučila,mala poput crva što gmiže pod korom stabla.Veliki se kotač svemira i dalje vrti,i dalje mi se smiješe zvijezde sa noćnog neba,dok "Duša Svijeta"u nevjerici trlja oči,a Veliki Duh još uvijek lebdi nad iskonskim vodama,obasipajući nas ljubavlju,pokušavajući nas po ko zna koji put iskupiti,oprostiti i od nas samih spasiti.Kretnjom svoje moćne ruke nanosi pijesak iz pustinje nad drevni grad,štiteći ga tako od novih razaranja,dok drhti ruka pilota ,dok pritišće dugme kojim će baciti još jednu bombu na izbjeglice,koje ne poznaje,iako su i oni njegova braća ljudi.Samozvani osloboditelji jašu na svojim crnim konjima,sijući smrt oko sebe,dok se kralj osuđenog naroda zavukao poput krtice  u sigurnost svog bunkera,da do njega ne dopre jauk vlastitog naruda.Onaj drugi kralj moćne zemlje maše zastavom sa crvenim zvijezdama,koje su i same  izblijedile i pocrvenile od sramote.,Ali on to ne vidi,jer će mu taj rat donijeti poene ,u njegovoj sebičnoj karijeri,a njegovom narodu novu hrpu dolara,koju za svog života neće stići izbrojati.Jedna krvava bajka teče pred mojim očima,bajka bez sretnog završetka,i ja njen tok ne mogu promijeniti,ma koliko još pjesama napisala i priča koje govore o miru ,ljubavi i slobodi.Jedino da okrenem stranicu,možda još pronađem hrabre vitezove kako dijele pravdu,jašući na svojim bijelim konjima čije grive vijore na vjetru.....Ali vrijeme je vitezova prošlo..i bajke koje su imale sretan kraj odavno su napisane....a možda i zaboravljene..te meni ne preostaje ništa drugo nego da i ja tu bajku ostavim nedovršenu ..možda netko moćniji od mene ..nadoda joj sretan kraj.Ipak bacam još jedan umoran pogled na ekran pred sobom i vidim kako gori kolijevka čovječanstva,..kako sviće jutro..u kojem samilosni anđeli odnose duše umrlih..daleko od pakla...gore u plave visine....u još uvijek zvjezdano nebo....