KRUG RADOSTI

 

       Jednoga dana neki seljak pozvoni na vrata samostana. U ruci je nosio prekrasan, velik grozd.

Vratar se zadivio grozdu.

       „Znaš li, brate, komu nosim ovaj grozd?“ upitat će seljak. Vratar zakima glavom i reče:

       „Zacijelo opatu, ili možda nekomu od samostanske braće tko se razbolio,“ nagađao je.

       Na veliko vratarevo iznenađenje, seljak izjavi:

       „Ne, nego tebi! Jer ti si uvijek bio prema meni srdačan i uslužan. Primi, stoga, ovaj grozd kao izraz moje zahvalnosti.“

       S tim riječima seljak uruči vrataru grozd i ode svojim putem.

       Vratar uze grozd, stavi ga kraj sebe, ali ga nije ni načeo. Samo ga je promatrao, diveći se njegovim krupnim, rumenim čehuljama.

       A onda pomisli:

       „Zar je pravo da ja dobijem ovaj grozd? Nije li opat daleko zaslužniji od mene? Osim toga, na njemu je teret i briga oko samostana. Hajde da ga obradujem!“

       I on odnese opatu prekrasni grozd. Opat se razveseli i zahvali se vrataru, ali ni on nije načeo grozd. Pomislio je da bi bilo bolje da ga odnese bolesnom redovniku u susjednoj sobi. Ponese dakle grozd bolesniku. Bolesnik bijaše dirnut pažnjom opata. Stavi grozd na stolić kraj kreveta i zagleda se u nj.

       „Kakav divan grozd!“ reče. „Bilo bi bolje kad bih ga poklonio bratu kuharu, koji cijele dane provodi znojeći se oko lonaca. Ta bolest nije zasluga.“

       I on ga pošalje kuharu. Ali ni kuhar ne htjede primiti grozd, već ga pošalje bratu sakristanu, a ovaj ga prosljedi  najmlađemu bratu samostanske zajednice. Taj se pak nije smatrao pogodnom osobom za takav dar, pa ga odnese vrataru, da mu prikrati dugočasje čuvanja samostanskoga ulaza.

       Tako se, nesebičnošću i odricanjem, zatvorio krug radosti.

 

 

 

(U navodu kod Lj. A. Maračića) preuzeto iz knjige VRLINE LJUBAVI koju je, kao zbornik priča, sačinila Vesna Krmpotić)