Bio jednom jedan krtičnjak, virio je iz poljane bistrih ravnica Korajnika, najljepšeg proplanka na planeti. U tom krtičnjaku, živjele su krtice.

No te krtice nisu bile obične krtice; one su bile svjesne krtice. I tako, dođe krtica Stanibrav krtici Jupajdi, objašnjavajući joj misao do koje je došao sinoć, kad je punim plućima hvatao zrak koji je lahorno puhao ispod zemlje.

Svi trebamo posložiti odgovore prema krticama. Zašto? Zato što krtice jedine znaju. Stanibrav je rekao slijedeće:

 

 

U čemu je uopće smisao ako smisla nema? Ali opet, ako nema smisla, onda ga ipak ima. Jer smisao ne bi mogla postojati ako u isto vrijeme ne postoji njezin oprečan pojam. Dakle, ako nema smisla, onda ga ipak ima.  Isto kao i svjetlo i mrak. Oboje mora postojati, da bi pojam sam po sebi bio stvaran.

Onda sigurno negdje ima smisla. Gdje ima smisla? U kojem segmentu, u kojoj dimenziji? Ako je ova dimenzija besmislena, onda sigurno postoji jedna smislena. Kako doći do nje?

 

Zatim je Jupajda razmislila o tome što joj je Stanibrav rekao. On je bio obična krtica, ništa posebno, ali imao je par asova u mozgu, o kojima se itekako dalo razmisliti. Korajnik je bio u jednoj dimenziji, u dimenziji koju ljudi ne bi mogli nikada percipirati. To je bila dimenzija gdje su krtice bile na vrhu hranidbenog lanca, na vrhu vrha, najinteligentnija vrsta bića na svijetu. KRTICE, VLADAŠE TAMO SVEMIROM.

 

Jupajda je isto tako, svojem tetku velikom krtcu Šavojti, odlučila iznijeti svoju misao, dok je bila još u misaonoj fazi.

 

 

Isto tako , razmotrimo svijest i podsvijest. Što ako emocije i osjećanja iz podsvjesti, koje samo određena sredstva mogu izvući, osjetimo i utemeljimo u svijest? Što ako možemo osjećati svjesno ono što nam dolazi iz podsvijesti, što potiče glazba koja dira žicu podsvijesti?

 

Šavojta je bio naprosto iznenađen, da šokiraniji ne može biti, iako je jutros popio i previše šokate za jednu krticu. Jednu debelu krticu.

 

 

Što ako ta žica može biti svjesna, nakon čega  glazba može teći u svjesnom stanju? Svjesno zna, ono skuplja. Kada znamo nešto, znamo to u svijesti. Podsvijest je san,nagađanje... Ali svijest osjeća, ona je stvarnost. Lijepo je sagraditi podsvjesnu misao svjesno. Ono što isteče iz podsvijesti u svijest, ukusan je napitak.

 

Cijelu ovu priču čuo je jedan tapir Hungolog, koji je veselo tapirao po zemlji, odbacivši riječ hodati od njezinog pojma. On je tapirao, jer je tapir. Iako ljudi hodaju, pa nisu Hodovi, nego ljudi. Onda bi trebali ljudati. Tapir je imao problema s premišljenjem, pa je takav i rezultat njegove podsvijesti. On je mislio ovako.

 

 

Emocija stvarnosti sadrži mnoge dijelove koje ne možemo percipirati u mozgu, jer je sve stvar onoga što znamo i možemo definirati.  Jeli stvarnost nesigurna? Jeli ona iznenađujuća?

Zašto je ne smijemo znati, ako u mašti percipiramo neki događaj? Zašto ne znamo? Zašto nismo otvoreni? I onda opet, jeli sve samo stvar uma?

Možda smo svi mi snovi koje je netko odlučio sanjati, pa je utonuo u čvrst san. Nekako bih htjela da nije sve samo stvar čvrstog sna, nego onoga čemu te misli vode, i ono što želiš.

 

 

 

Konji kaskaju ritmom svemira, jer svi kaskaju ritmom Jednoga. Prilagodi se vjetru kad ti opere lice, nemoj mu se suprotstavljati.

Ono u čemu si kad maštaš, to nije emocija stvarnosti.

Posložiti odgovore treba samo prema krticama. Krtice su dimenzija svoje stvarnosti.

Odgovor je krtica.

Odgovor je čovjek. Spasiti možeš samo sebe. Sve možeš sam.

TO je pouka ove priče.

 

Trip iz podsvijesti...Može početi i u svijesti.

Trening?

(skinuto sa Facebooka-hvala Tei Tikki-mladoj a tako staroj duši..)