KRPANJE STARIH RUPA

 

        U drugomu i trećemu svemiru ima mnoštvo duša, koje lutaju okolo u zvonolikim svjetlucavim ovojnicama, tražeći bilo kakav pristup zemlji. Te duše sanjare o bićima, koja su im nekada bila zemaljskim tijelom bliska, o bićima kao što su roditelji, braća, supruzi, ili potomstvo.   Te su duše nezadovoljne svojim novim boravištem. Ne prihvaćaju ni novu podašnost stvari. Jedino što žele jest da se nađu u blizini svojih zemaljaca.

One nastoje sa “svojima” stupiti u dodir, ili ih podsjetiti na svoju prisutnost kakvim znakom. Takve se stvari ne odobravaju, i dušama koje ne odustaju od ovih pokušaja, na kraju se postavlja neprekoračiva međa na ulazu u zemaljski prostor.

        Te duše onda plutaju uokolo područja za koje su vezane, poput svjetlucavih meduza. Nošene su strujom svojih želja. Iscrpljuju se uzaludnim nasrtanjem na nevidljivu među. Naposljetku se izbezume i razbole.

Ubrzo, po prvim znacima bolesti, pojave se  spasiteljske družine lječitelja dobrovoljaca; pokupe bolesne i odnose ih u onozemnu bolnicu, gdje ih odnjeguju do kakvoga-takvog oporavka.  Za te je duše najvažnije da uz pomoć liječnika proniknu uzrok svoje boljke. Uzrok se zove vezanost za tijelo i njegove uspomene.

        Ako se neka duša dovoljno prisebi da se bar dijelom odmakne od zemaljskih želja, s njom se nastavljaju vježbati posebni načini odvezivanja. Jedan od načina je predočavanje kićenoga stabla želja, za koje je dotična duša vezana šarenim vrpcama. Ona mora sama obaviti čin odvezivanja vrpci. Mora to odvezivanje zakucati u unutarnje vidno polje, i potom u svijest. Kad se osjeti slobodnijom, šalje se na daljnju obuku.

        One druge duše, koje se pokažu nesposobnima da se otkvače od tjelesnih odnosa, budu određene za novi spust u zemaljsku maternicu, a u mjesto i vrijeme najpogodnije za njihov razvoj. Obično takve vezane duše traže da se rode u blizini svojih nekadašnjih dragih; nekima se to dopušta, a nekima ne. Oni, kojima se dopušta, često se rađaju kao unuci svoje bivše žene ili muža, odnosno, kao nećaci svoje nekadašnje braće. A ako nema takvih mogućnosti, pristaje se i na druge načine.

Jedna je duša, mahnita od bola za “svojima”, kriknula u uho svojih zbrinjavatelja: 

“Hej vi! Jeste li gluhi? Imate li srca? Zar nema baš nikakve druge mogućnosti da se nađem u blizini svoje djece”?

Ta je duša, naime, na zemlji bila vrlo neuzorna majka. Zapuštala je djecu, i smatrala ih smetnjom svojemu druženju s raznim drugima. Jurila je za kojekakvim poslovima, u kojima nije bilo mjesta za njezino dvoje. Zbog toga su djeca odrasla s gorčinom prema obiteljskoj zajednici. Živjela su sama. Duša, bivša majka, gledala je to iz onozemlje, i gorko se kajala. Htjela je popraviti pogrešku, htjela se vratiti na bilo koji način.

“Tvoja se djeca neće ni ženiti ni udavati”, rekoše pomagači. “Mjesta kod susjeda također su popunjena. Osim toga, tvoja djeca vole samoću, i ne žele sklapati prijateljstva. Jedino živo biće kojega su usvojili jest jedan pas lutalica. Možda bi se za tebe moglo naći mjesto u rodnici toga psa”.

“Oh, dajte, dajte, nađite”! jecala je neutješna duša.

I tako se bivša mati rodila kao psetance u kući svoje bivše djece. Bivša su ju djeca prihvatila sa svom onom majčinskom ljubavlju, za kakvom su u djetinjstvu čeznula. A novorođeno psetance s neizmjernonom je odanošću gledalo svoje gospodare. Zračilo je ljubavlju, koju im je nekad bilo ustegnulo.

Pas je tako proveo cijeli život, u zanosu vjernosti i predanosti. Gospodari, sada već u srednjim godinama, tetošili su ljubimca, i opet onako i onoliko koliko su i kako sami nekad željeli biti tetošeni. Pas je umro zagledan u njih dvoje - dvoje neslutećih tko im uistinu umire do nogu.

Kad se duša izvukla iz tijela psa, smjesta se vinula u nadređeni svemir, oslobođena kajanja i potrebe da se vraća.

 

Povratak na stara mjesta ne odobrava se baš svakomu. Odobrava se onda kada nema drugoga načina da se stare rupe zakrpaju. Rupe, koje bi inače izazvale nepopravljivu osakaćenost bića; koje bi ostale kao praznina u doživljaju ljubavi.

      

Pojmovnik, redom:

 

Zar je potreban?

 

 

Vesna Krmpotić, DAVNOBUDUĆA SADAŠNJOST   (još neobjabljeno)