Xxx Baba bi nocu namjestila brokvu ispod malog stolica, uzgala bi svijecu I uzela krunicu a onda bi molila u tisini.I u toj gustoj tami samo sam mogao vidjeti odsjaj upaljenje vostanice I njemo malo osvijetljeno lice dok sapce:” Oce neka se sveti ime tvoje, neka dode kraljevstvo tvoje, kruh nas svagdasnji daj nam svaki dan, I oprosti nam grijehe nase jer I mi oprastamo duznicima svojim. I ne uvedi nas u napast.” A onda bi ugasila vostanicu puhnuvsi u plamen pa bi navlazila prst I ugusila plameni vrh koncane niti na vrhu kako se sobom ne bi sirio jaki miris voska.

Xxx A jednom sam rekao svojoj babi: “Baba, danas je u crkvi govorio svecenik I rekao je’ Slava bogu na visini I na zemlji mir ljudima dobre volje’. A ona me zapita : “Pa Zlatane sto je tu ne valja?” A ja odgovorim: “Baba, u Svetom Pismu pise ‘ Slava bogu na visini I na zemlji mir ljudima koje ljubi.’ A ona se samo blago osmijehne , okrene prema zrcalu I stane cesljati svoju dugu svijedu kosu koju bi kasnije savijala u dvije pletenice, a onda obmotavala prema vratu I uvezivala ukosnicama. Xxx Za zimskih dana Vlado bi kupio otprilike oko 2 metra drva jer I nije bilo potrebno vise jer su zime u Dubrovniku blage I rijetko kada temperature idu ispod nule stupnjeva celzijusovih. A ako do toga pak dode onda bi se u barkama koje su prethodno bile izvucene na kopno I bile pune vode od jesenjih kisa uhvatila tanka korica leda koju smo onda mi djeca znali nosati po Pilama u uvjerenju da je rijec o snijegu: “Evo snijeg, evo snijeg!” I mi bismo bili odusevljeni I puni zadovoljstva. Medutim negdje zimi 1966 godine I mi u Dubrovniku bili smo svjedoci pravoga snijega ali kako bijase mokar to se on brzo rastopi. To jutro ja sam bio u skoli , u drugom razredu I uciteljica nam je dala u zadatak da nesto nacrtamo prema svojoj slobodnoj zelji. I ja sam nacrtao svoju kucu, pa prozore na kuci, pa mamu I tatu a onda sam po cijelom crtezu nacrtao sarenu kisu. I ta je kisa bila u svim mogucim duginim bojama. A uciteljica se nagne nad mojim crtezom, pogleda ga malo bolje pa me zapita: “Kako kisa moze biti sarena?!” Ona nije znala da mnogoj bosnjackoj djeci vec tada kise bijahu sarene.

Xxx A onda bi Vlado ispred vrata stavio svoj “kozlic” a to je bio naslon koji se koristio kod pilanja drva, uzeo bi svoju drvenu pilu a imao ih je dvije pa bi me pozvao:”Hajde mali dodi da mi pomognes segati pila!” Tako bih ja stao sa jedne stane kozlica, a on sa druge pa bi uzeo pilu, polozio je na drvo pa bi mi rekao: “Kada uzmes pilu onda ne upiri o nju nego samo vuci prema sebi a ja cu prema sebi.” I mi bismo tako pilali drva a po mojim cipelicama padao bi sitni zuti drveni prah. Xxx Medutim bilo je takoder dana, mada relativno rijetko, kada ja uopce nisam dolazio kod babe I Vlada. I to je redovito bilo onda kada bi se Pilari okopili graditi “logor”. Mi Pilari, mi smo stalno bili u ratu protiv “Gradana”. U tom smislu smo morali znati praviti pracke, lukove I stijele, stitove pa onda drvene maceve I nozeve. I ove maceve pravili bismo od lokalnih palmi kojima je Dubrovnik obilovao. Isto tako nasi logori bili su od grana palmi: na cetri kuta u zemlju bili bi polozena cetri malo deblja kolca koja smo povezivali konopima a izmedu konopa provlacili bismo palmine grane dobijajuci stranice logora a na vrh kao krov takoder smo slagali I karton. Medutim su svi nasi logori bili sruseni od ljubomornih susjeda jer toboze u njima ce se samo skrivati “skitnice”. Svaki nas logor istovremeno je bio I veliko zadovoljstvo ali I veliko razocarenje. I ja opcenito mislim da je meni Dubrovnik naplatio svoju “crvenu jabuku”.

Xxx Nakon ribarenja sa Vladom ja bih odlazio na nase kupaliste Kolorina pa bih pocesto ronio sto je bila jedna od nasih morskih igara. I opcenito govoreci sve sto smo mi kao djeca radili u Pilama I nije nista drugo bilo nego igre koje su se nastavile I mnogo godina kasnije kod zrelih ljudi. Zato se cesto cini da Dubrovcani I ne znaju za nista drugo nego za neki vid igre I da je kod njih sve na nacin igre sto, dakako, moze nekada smetati ukoliko imate na pameti ozbiljnije stvari. Tako da se oni meni danas sa svim svojim cudnovatostima doimaju kao djeca koja svagda zahtjevaju paznju I skrb. I to se ocituje u svakom elementu kontakta sa tim ljudima sto je kao karakter doista jedinstvena crta na Mediteranu. Moje ronjenje na primjer bilo je zapravo stalno istrazivanje podmorja Kolorine. Ja sam taj prostor nazvao “biotopom” kao jednom slozenicom gdje grcka rijec topos znaci mjesto, znaci mjesto zivota. Biotop isto tako moze biti na primjer barica vode u kojoj zaba na primjer polaze jaja. Vazno je shvatiti tu “redukciju” prostora na biotop koji daje karakteristriku cijelom tom prostoru. U tom smislu ja razlikujem biotop nulte, prve I druge kategorije I citavu planetu Zemlju razumijevam jednim takvim osobitim biotopom koji daje karakteristiku cijelom nasem suncevom sistemu. Dakle “mjesto zivota”. A kao takvo mjesto ono je pojmljeno u teleoloskim terminima. Ja sam istrazivao moj biotop I tako jedared doplivam I donjurim do “ponte”. Ponta je jedna stijena na samom izlazu iz biotopa gdje dubine dosesu I do 50 metara a mozda I dublje a ona se izdize gotovo do samoga vrha. I doista za oseke ona vrhom izvire iz mora sva obrasla smedim algama I lumparima. I ta stijena I bijase puna supljina , skrivenih mjesta, raznih algi, malih ribica , vlasuja I svega onoga sto cini tako vazne karakteristike morskog zivota na kamenitoj obali. I tako dok sam istrazivao pontu naidem u jednom momentu na hobotnicu koju prvo ugledam kao smedu ali kako se susretose nasi pogledi to ona naglo stane, promjeni odjednom boju u sivu boju I nesto kasnije posve iznenadena pobjegne u dubinu ostavljajuci iza sebe tamni trag svoga crnila. Isti ili barem slican dozivljaj imao je I Darwin I on je taj dogadaj opisao u svojoj knjizi Voyage of the Beagle I to na samom pocetku knjige jer je taj biotop kojeg je on istrazivao bio biotop luke Porto Praya I on je pokusao objasniti procese koji se dogadaju pri promjenama boje kod hobotnice I ja mislim da su to I dan danas najljepsi opisi jednog bioloskog problema. Xxx Postoje stijene u mome biotopu koje se zovu puhalo, mala plitica, velika plitica, malo jaje , veliko jaje, malo nebo, pinokio, veliko nebo, groblje I konacno Micina stijena a ona je ispod same tvrdave Lovrijenac. Ova tvrdava gradena je davno I prvo bijase gradena od drveta I bijase kao fort u neku ruku a onda nakon zemljotresa u Dubrovniku 1667 godine cini mi se na mjesto stare drvene tvrdave gradi se kamena gradevina koja dominira panoramom Dubrovnika. Isto tako su nakon zemljotresa promjenile izgled I neke druge kule I tvrdave kao na primjer tvrdava Minceta koja je prvotno bila cetverokutasta a onda dogradena kao ovalna gradevina. Sa druge strane tvrdave Lovrijenac, znaci sa strane Pila postoji jedna stijena koja se zove glava I ona je nekih 28 metara iznad razine mora. Za ovu stijenu je vazno reci da za vrijeme zimskih nevera val zna biti toliko velik da njegova pjena doseze I do te stijene I prelazi preko nje. Jako volim zimu u Dubrovniku.

Xxx Medutim da te nase igre mogu biti I opasne pokazuje primjer moga jako dobrog prijatelja, Pilara Ante Kulasa. On je dugo vremena sjedio sa mnom u istoj klupi. Imao je jednu sestru prilicno mladu od njega koja ga je ludo voljela I to su svi znali. On je tako jedared stao jednom momku na ramena pa su zajedno skakali na glavu sa puhala medutim je pri jednom takvom skoku naisao plivac a oni su bas bili u zaletu I dosli do ruba stijene a onda je ovaj dole naglo stao zbunjen zbog plivaca, Ante izgubi ravnotezu te se konacno prevali preko njega I padne glavom na jedan kameni rub I na mjestu ostane mrtav. Kasnije su njegovi roditelji stavili spomen plocu na to mjesto medutim ja mislim da je treba ukloniti.

Xxx Koliko je vlast budalasta bila na tom nasem prostoru najbolje pokazuje primjer upravo tog biotopa o kojem govorim. Naime vlasti su iz komercijalnih razloga i razloga turizma nepromisljeno i nestrucno izvele jedno stepeniste na tome kupalistu i to zato da se stariji kupaci mogu stepenicama spustiti u more. Medutim oni su to ucinili na takav nacin da su betonom zagradili citavu tu uvalicu I na taj nacin sprijecili prirodnu cirkulaciju mora izmedu uvalice I nase lijepe pecine koju takoder imamo u tom biotopu. I od tada je primjetno propadanje tog ekosistema I narusavanje biotopa pecine o kojem govorim I citavog podmorskog svijeta zivota a to se najbolje vidi za nevremena kada se sva prljavstina iz mora skupi u tom zagradenom prostoru nase pecine.

Xxx Isto tako imamo mi I takozvanu pecinu zraka. To je zapravo jedna supljina u stijeni ali od dna tako da je prvo potrebno zaroniti pa onda izroniti u pecini zraka. Ona je jako mala ali se moze slobodno disati neko vrijeme. Mi smo se Pilari znali u njoj skrivati ako nas je netko naganjao. Mi bismo naprosto “nestali”.

Xxx Isti slucaj desio se I sa splitskom Rivom. Poznato je da mediteranski grad jeste grad od kamena I postoje istrazivanja u Hrvata na primjer kod arheologa Mate Sucica koja nose naslov :”Anticki grad na jugoistocnoj strani Jadrana” koji iznosi karakteristike toga grada I kasniji razvoj dolaskom slavenskog zivlja. Medutim je vlast citavu splitsku Rivu prekrila bitumenom tako da ste umjesto mediteranskog prostora dobili autobusnu stanicu. Ista stvar stoji I sa dijelovima stare jezgre Sarajeva. Jer u ovom drugom slucaju vrijedi pravilo takozvane turske kaldrme koja se nalazi ispred Begove damije na primjer. A takvih slucajeva totalne devastacije toga prostora ima beskonacno mnogo. Bili su dobri u asfaltu.

Xxx Dobar primjer te totalne devastacije o kojoj govorim moguce je pratiti I u slucaju Dubrovnika, naravno, I baba I Vlado bili su svjedoci novog vremena koje se rada ali su napustili svoja privremena boravista na vrijeme. Isti je slucaj bio I sa mojom mamom. Za razliku od nas koji smo dolazili na svijet kao svjedoci tog vremena u kojem se bas I nismo snalazili najbolje. Na primjer nikada nije bilo poznato da su dubrovacka djeca zalijevala skliske stepenice Starog Grada sa uljem kako bi se ljudi skliznuli pa pali , ugruhali ili slomili kosti. Nikada dubrovacka djeca nisu ispisivala grafite po zidinama nego su, sasvim suprotno, crtala uljem ili akvarelom I po tome bila poznata u Europi. U Pilama I na Pilama djeca su se igrala ali u jednom ambijetu obrazovane Europe. Na primjer, mi smo kao djeca pod dubrovacki tramvaj stavljali kovanice pa bismo istrazivali kako one izgledaju kasnije. Isto je to radio I moj Ezra u Zagrebu stavljajuci kutije sibica pod kotace tramvaja. Medutim je nova vlast smatrala da od Dubrovnika I od Pila treba stvoriti autobusnu stanicu pa je uklonivsi stari dubrovacki tramvaj izgradila autobusne linije kojima je povezala Stari Grad sa ostalim dijelovima grada. Naime, nakon dvije tragedije na Pilama pokazalo se da je doista dubrovacki tramvaj zastario ali ga je trebalo zamijeniti restauriranim kao sto to rade Englezi ovdje u Adelaideu I to je bilo poznato kao tramvaj-muzej. I sa turisticke tocke gledista dubrovacki tramvaj bio bi daleko isplativiji nego autobusi. S druge pak strane postojali su dijelovi grada kao na primjer Gruz ili Lapad gdje nema takvih strmina kao na Pilama gdje bi dubrovacki tramvaj mogao biti ne samo atrakcija nego I edukativno sredstvo kao sto su recimo turisticke historijske upute o gradu u kojima se ljudi nalaze.Itd. Medutim je stari dubrovacki tramvaj naposljetku zavrsio u Tehnickom Muzeju Nikola Tesla pa ga je moj Ezra mogao tamo vidjeti. A danas ga niti tamo nema.

Xxx Moja mama je voljela lijepe stvari. I ona je jako uzivala u tim stvarima.Jedna takva stvar bile su nase setnje parkom Gradac. Ona bi se lijepo obukla pa bi onda mene lijepo obukla pa bismo oboje isli u setnju Gracem. Na Gracu I danas naravno postoji jedan srednjovjekovni akvarij sa crvenim ribama, listovima lopoca I sa mnogo punoglavaca u rano proljece. Ja bih onda hvatao te punoglavce I stavljao ih u jednu malu staklenku I bio odusevljen karakterom zivota u tom akvariju I u toj staklenci. Medutim daleko vazniji meni je bio taktilni kontakt sa punoglavcem kojeg bih tako drzao na dlanu I promatrao kako se koprca. Isto sam to radio I sa glistama. Naime u nasem dvoristu postojala je jedna gustirna koja je bila nasuta zemljom a opet ona je bila puna glista. I ja bih tako hvatao te gliste pa bih bio strahovito iznenaden kako su hladne I vlazne a kako se koprcaju na mome dlanu. Isto je radio I moj Ezra u Zagrebu ali je on gliste pronalazio u drvoristu svoga djecjeg vrtica. A s obzirom na tu taktilnost najvise sam volio dirati I pritiskati bratove zile na nogama I na rukama. Moj je brat bio profesionalni gimnasticar I on je svako jutro otpocinjao sa trbusnim misicima u krevetu pa sa sklekovima na podu I na koncu bi zavrsio svoju jutarnju gimnastiku utezima. Ja bih ga onda pitao da li mogu dirati njegove zile. I ja bih onda pristiskao njegove zile. Bilo mi je cudno kako su elasticne, kako pruzaju otpor pri pritisku. Cudno! Xxx A onda bi brat uzimao knjigu Dr. Doolitle I ucio me citati rijec po rijec, redak po redak, stranicu po stranicu I tako iz jutra u jutro. Tako da sam ja znao tecno citati sa pet godina. Isto toliko godina sam imao kada sam naucio plivati. Isto toliko godina sam imao kada sam naucio voziti biciklu. Peta godina mi je bila sudbonosna.

Xxx Biciklu sam naucio tako da me brat vezao oko pasa svojim kajisem I pridrzavao a ja sam morao pedalirati. I to je jako brzo islo. Plivanje sam naucio tako da me brat bacio u more. Naime ja bih se njemu objesio na leda a on bi onda skocio u more ali sam ja cijelo vrijeme bio rukama na njegovom vratu. A onda je on jednom rekao : “A sada sam plivaj neces se drzati vise meni za vrat.” I ja sam proplivao prilicno lako. A skakati na glavu sam naucio malo kasnije I to na bazenu dubrovackog Juga I opet pod bratovom instrukcijom. Ja sam trebao sjesti na rub bazena saviti se tako ga sam glavom trebao gledati nadole a onda ispruzenih ruku prvo se lagano spustiti u bazen. I taj je postupak ponavljao nekoliko puta a onda sam to isto morao uciniti sa nogu. I ucinio sam. Tako sam naucio skakati na glavu.

Xxx Isto tako u nasem dvoristu u Pilama imali smo I jedno nekoristeno pilo I znalo se desiti da ga ja prvo zatvorim a onda napunim morskom vodom pa bih onda dosao na mulo I trazio od ribara jednog malog cipola kojeg bih onda stavio u to pilo I gledao kako pliva. Ezra je to pak u Zagrebu radio sa saranima. Mi bismo kupili sarana ali ga ne bi dali da ga ubiju nego bi ga zivoga drzali neko vrijeme u njegovoj kadi I gledali kako pliva, a onda bih ja predlozio da ga seciramo. I mi bismo secirali tog sarana I tako je Ezra upoznavao njegove dijelove.

Xxx Prozori nase sobe gledali na jedan veliki uzduzni zid koji je dijelio dva dvorista I dvije cjeline, nasu I susjednu sa kojom mi nismo imali nikakvih dodira. Medutim je taj zid bio pun pukotina a vjetrovima bila je nanesena prasina na njega tako da je bilo dijelova toga zida puna proljetnih malih biljki sa neobicno njeznim blijedoplavim cvjetovima. Mi smo te cvjetove zvali “mackicama” I ja se sjecam da bih rano izjutra izasao na prozor nase sobe pa bi se nalaktio na osnovu I gledao te mackice I cijeli taj zid koji je bio obasjan ranim suncem sa Bokara. Onda bih sisao do mame u kuhinu I ona bi mi obukla plave hlacice sa izvezenim pijetlom, natjerala me da pojedem med pomijesan sa maslom I ja bih onda izasao trceci na Tabakariju ali sa ranim proljecem bilo mi je hladno pa bih drhtao.

Xxx Proljece je za mene bilo puno emocija. Za proslave majcinog dana a to kod nas bijase 8 marta ja bih mami donio zumbula. A onda bih obavezno probao po koji cvijet. Jer ja sam volio jesti cvijece.

Xxx Bio sam tako cesto kod moga dobrog prijatelja Lucijanovic Davora a ,on bijase iz bogate familije advokata I stomatologa koji su imali veliko staro imanje na obliznjim otocima takozvanim dubrovackim aelautima, pa bih mu tijekom igre pozobao svo cvijece u vazi njegove mame.

xxx Brat je bio strog ucitelj I sve sam trebao znati napamet. Nekada me je bilo strah njegove strogosti ali sam ga jako volio a I on mene. A ako sam bio jako u krivu onda bi me povukao za kosu (za bafe zapravo) ili je pak koristio metodu da me redalicom nekoliko puta udari po dlanu. Ali ja mislim danas da on te metode nije koristio cesto. On je htio da ga ja slusam I ja sam ga slusao. On je imao jedan karakteristican zvuk zvizdanjem I ja sam se odazivao sa velike udaljenosti trceci. Taj zvuk zvizdanjem I dan danas znam reproducirati.

Xxx Dok je mama bila ziva mi smo bili jedna jako lijepa skladna porodica. Medutim njenom smrcu sve su se stvari naglo promijenile.

Xxx Mamina velika prijateljica bila je Marija Musladin koja je patila od djecje paralize ili slicne bolesti. I mi smo njoj mnogo pomagali I bili jako lijepi prijatelji sa njom. Ona je cesto izlazila na Pile sa pomocnim kolicima sa kojima se pridrzavala medutim je vremenom bolest uznapredovala pa ne koncu Marija zapadne u krevet iz kojeg se vise nije niti micala. Nisam bio upucen kako je ona umrla I sto se sa njom sve dogadalo I ja danas nemam nikakvih izvjesca o tome.

Xxx A kada bi naisao veliki brod kroz uvalu Pile on bi se prvo oglasio svojim sirenama a mi bismo onda izlazili sa velikim plahtama ili peskirima pa bi mahali sa terase restorana Orhan I jasno smo mogli vidjeti male prilike na brodu kako rade to isto- kako nam masu bijelim plahtama.

Xxx A jedne zimske veceri baba Luigia I ja smo se grijali kraj pecice I ljubili ali ja sam istovremeno bio jako nemiran pa sam non stop prckao po toj pecici a ona u jednom momentu zgrabi moj kaziprst pa ga gurne na vruce resetke pecnice. A ja iznenadeno: “Ma nona, che lavore?” A ona mirnim glasom prozbori: “ Secondo in questa maniera tu sei pensarei.” “Tu sei pazzo.”I ja se stanem smijati kako ona hladnokrvno prima bol moga vruceg kaziprsta. Ja sam se vise smijao njenoj hrabrosti nego sto me prst bolio ali sam ipak dozivio strah. A onda je poljubim.

Xxx U zimskim vremenima u Dubrovniku je znalo biti jako mnogo kise a grad je bio izlozen munjama I velikoj grmljavini od koje se cijeli grad tresao. Vrlo cesto je znalo biti toliko kise da nas odvod nije mogao podnijeti toliku koliciju pa bi se citavo dvoriste pretvorilo u mali bazen na kojem su padale krupne kapi guste kise. A sa svakom kapi nastao bi jedan mali baloncic koji bi netom kasnije puknuo. I ja sam jako volio to gledati pa bih stao na stepenice nase kuce I gledao kisne baloncice.