KRONIKA PORODICE CASAGRANDE (Ili kako je Ugly Betty samljela Petera Handkea u ves masini)

Dr Zlatan Gavrilovic Kovac

Adelaide 2007

 

Nasi najveci I najbolji susjedi u Pilama u Dubrovniku bijahu baba Dida I djed Vlado. Zapravo njeno ime bijase Luigia Casagrande a njegovo Vlado Uljarevic. Ona je bila talijanskog porijekla rodom iz Venecije dok je on bio hercegovacki Srbin. Da bi se shvatila ta relacija potrebno je dakako imati na umu socijalni I kulturni ambijent Dubrovnika I Italije svagda u relaciji prema Bosni I Turskoj I to od kraja 18 stoljeca kada dolazi do izvjesnih naglih promjena u turskoj carevini, Europi ali I u Dubrovackoj Republici. Dolaskom Turaka u 14 stoljecu na prostor Balkana dolazi do znacajnog njihovog uticaja na zivot nasih naroda posebno u Bosni a onda preko Bosne posredno I na zivot Dubrovnika. Nije stoga slucajno da je najjuznija Turska postaja , administrativno I vojno srediste Hercegovine u Bosni bilo upravo Trebinje a to je svega 28 kilometara sjeveroistocno mjesto od Dubrovnika. A preko ovoga grada Turska vodi sve diplomatske, trgovacke I druge poslove koji su bili od vitalnog znacaja za zivot Otomaskog carstva na Balkanu I s obzirom na diplomatske I politicke odnose sa mediteranskim zemljama. Posebno sa Italijom.

Razgranate trgovacke prilike I cvjetanje trgovine izmedu Bosne I Dubrovnika a to znaci citavog Mediterana ucinile su da je jedan ogranak porodice Casagrande iz Venecije dospio pocetkom 19 stoljeca I u Dubrovnik I to kao porodica Venecijanskih trgovaca koja je imala svoja “kola” ili “karoce” I na nacin konjskih zaprega trgovala sa cijelim Orijentom.

Moja baba Luigija Casagrande bila je najmlada kci jedne takve velike porodice Casagrande dok je Vlado bio jedan od njihovih kocijasa. Nije cudno kada se kaze “psuje kao kocijas” jer je moj djed Vlado bio dobar primjer za to: on je psovao kao kocijas: “jebem ti krv Isusovu, jebem ti trnje Isusovo, jebem ti mlijeko matere tvoje krave koja te rodila” I tako dalje.

Venecijanska porodica Casagrande vjerojatno takoder ima neke sveze sa isto tako venecijanskom porodicom Casanova iz koje su se regrutirali ambasadori Venecije u Europi I opcenito je poznato da je suvremena masovna kultura od te porodice napravila dobar primjer jedne oblacene porodice. Prema mome misljenju rijec je o jednoj velikoj zajednici od koje je CASA-GRANDE prva po porijeklu a onda se odjeljuje ogranak CASA- NOVA koji postoji I danas. Ja sam u svojoj zagrebackoj biblioteci imao original prvo izdanje Casanovine autobiografije ali je ta knjiga bacena u smece kao I mnoge druge moje knjige jer su tim ljudima knjige kao cigle.

S druge pak strane moja mama porijeklom je bila iz Hercegovine I to kao element autohtonog bosanskog stanovnistva koje je dolaskom Turaka u Hercegovinu 1414 godine prihvatilo Islam. Moja mama bila je rodom iz sela Plane koje se nalazi 9 kilometara zapadno od Bilece u Hercegovini I svi njeni bili su kovaci pa je tako I porodica dobila ime prema zanatu kojim se bavila.

Moji Kovaci su od Abdurahmana Kovaca mada u Planoj ima jos Kovaca ali su oni pravoslavni I isto su tako dobili ime po zanatu. Isto tako u Hercegovini ima Kovaca koji su katolici I isto imaju imena po zanatima . Jedan od njih je I poznati pisac Mirko Kovac koji zivi u Beogradu cini mi se I sa kojim sam jedared raspravljao ta pitanja. Ali mi nismo nikakav rod.

Za moju porodicu Kovaca kao I za sve Bosnjake vrijedi da su puni behara I da su lako zaljubljivi pa onda ostaju u jednoj relaciji do vijeka a cesto se desi kao sto se to desilo I mojoj pravoj babi I djedu da je moja baba Kovac od zalosti umrla 40 dana nakon svoga muza.

Moja mama se sa svojim bratom Salkom Kovacem prvo preselila iz Plane u Trebinje a onda u Dubrovnik I moja mama je imala 15 godina kada je prvi put ugledala svjetla Staroga Grada uoci Drugog svjetskog rata, negdje oko 1940 godine. Isto tako mi smo imali izvjesne relacije prema porodici Resulbegovica mada nije ispravno slavenizirati to ime jer je rijec o Reis-ul-begu koji se imenovao kao “od Alaha poslanik”. Isto tako taj beg nije bio iz porodice Kapetanovica kako se takoder to zna govoriti mada se moze reci da su Kapetanovici bili njegovi generali jer “kapetan” u turskoj vojsci znaci generala. Sve ove muslimanske porodice u Trebinju zivjele su u takozvanom Krsu koji je uglavnom bio naseljen muslimanskim zivljem I koji je to ostao I stoljecima nakon smrti Osman Pase.

Osman Pasa Resulbegovic o kojem ja ovdje govorim nije takoder bio niti turskog porijekla direktno. Ova porodica bili su muslimani Hercegovci koji su vec u drugom koljenu postali vojnim I administrativnim upraviteljima Hercegovine sve do Stoca. Imao je 6 zena koje su zivjele u haremu a njegova glavna zena zvala se Emina i I porijeklom je bila iz Stoca. Moram ovdje reci da te njegove zene u haremu nisu bile zene pogodne za njegove seksualne uzitke kako se to inace tumaci nego je ovdje prije rijec o jednom institutu Turske koji je takoder poznat I u staroj Grckoj a taj je naime da se zdrav I vojno aktivan muskarac mora brinuti o udovicama svojih vojnika koje su sticajem ratnih okolnosti ostale nezbrinute kao I njihova djeca.Ovaj je beg vladao Hercegovinom nekih 20, 30 godina dok nije stao graditi svoju damiju koja je ljepotom I raskosi bila ljepsa od obliznje careve damije. Ima nekih podataka da je ta Osman pasina damija sagradena 1727 godine I da je stara bila 267 godina do njena rusenja 1994 godine medutim ja ne znam te podatke pouzdano. Medutim je gradnja te damije bila razlog da ga Porta I Sultan osude na smrt vjesanjem koja kazna je I izvrsena 1778 godine.

Medutim prije je tu rijec o sporu lokalnih bosanskih spahija I Porte i kardinalnom pravcu razvoja Bosanskog drustva prema autonomaskom krilu s obzirom na pitanje sudbine Bosne u novim Europskim prilikama jacanja europskih apsolutistickih dinastija I slabljenja Otomanskog carstva s druge strane. U narodu medutim se kaze da su razlozi za njegovu smrt bili ti da se nije htio pokoriti Caru.

Iz takve porodice I iz takve sredine vec odranije opterecene teskim pitanjima mogucnosti opstanka u novim europskim prilikama moja mama stize u Dubrovnik uoci ratne kataklizme Drugog svjetskog rata 1940 godine. Xxx U Pilama moja mama, moj brat , sestra I ja zivjeli smo u ulici Tabakarije 12 u jednom malom stanu sa dvije sobe od kojih je jedna bila nasa kuhinja a na gornjem katu je bila nasa spavaca soba. Mi smo u Dubrovniku zivjeli prilicno skromno. Samo nekoliko koracaja od nas, ne vise od 20 metara zivjela je baba Luigija I djed Vlado takoder u jednom malom stanu od svega dvije sobe. Njihov sin Braco nije bio njihov pravi sin. On je bio sin Vladovog brata koji je kao cetnik poginuo negdje u Hercegovini a onda ga je Vlado usvojio kao svoje vlastito dijete I brinuo se o njemu na takav nacin. Vec kao sasvim mali bio je Braco bahat I drzak I stalno se tukao ali je sa mojim bratom Huseinom imao jako lijepo prijateljstvo. I ja mislim da je bliskost ove dvije porodice I otpocela preko prijateljstva njihove djece.

Baba I Vlado imali su medutim I svoje dijete koje se zvalo Baldo I koje je dozivjelo negdje oko 30 godina ali je u tim godinama patilo o ulkusa duodenuma I na koncu je I umro Baldo od perforacije tog ulcusa. Postoji I jedna prica o Baldu I Bracu iz njihovih sasvim malih dana I moja baba mi je to jedared ispricala: naime oboje djece je htjelo jesti med ali kako je med bio useceren to se oni dosjete pa stave staklenku meda na toplu pec I nakon nekog vremena pukne ta staklenka a sav se med prospe po stednjaku. Ja sam jako volio moju babu Luigiu a od Vlada sam dobijao lekcije o zivotu. Mislim takoder da je I moj brat mnogo uticao na mene, mnogo vise nego moj otac koji je bio jako tolerantan I mekan covjek a I ja sam danas na njega. A Braca poznajem odmalena kao stasita covjeka. Mene su svi voljeli I Braco takoder I sjecam se njegova povratka iz vojske kada je u uniformi dosao da me probudi jedno popodne a onda smo pricali o bombama. Mislim da tada nisam imao vise od 3 godine. Naime mene je fascinirao njegov pojas na hlacama sa dva metalna kruga na kojima su se vjesale rucne napadne bombe. Pa onda sjecam se Braca I kasnije kada je vec navigavao kao signalist na brodovima dubrovacke Atlanske plovidbe I kada je vec bio sa svojom buducom zenom Brankom Sekula sa kojom je imao dvoje zenske djece.

Jedna karakteristika toga covjeka bila je njegov izniman slikarski talent. Nikada I nitko koga ja poznajem nije imao takav slikarski talent. Ali Braco je vise bio usmjeren prema navigavanju I taj se talent nikada nije razvio. Postojale su I slike njegove na zidovima babina stana koje je on u ulju naslikao jos kao mladic I po njima se vidjelo da je rijec o izuzetnom talentu koji, na zalost nikada nije bio razvijen niti je dosao do izrazaja.

Branka Sekula opet poticala je od srbijanske porodice I bijase u mladosti neobicno zgodna I za njihovu vezu svi su govorili da je rijec o velikoj ljubavi mada u porodici sa njene strane bijahu protiv. Iz tog braka rode se dvije prekrasne kcerke starija Miranda I mlada Roberta I ja kada razmisljam o Uranovom satelitu Miranda koji ima periodicnih perturbacija u orbiti svagda mislim na Bracinu Mirandu. Bio sam kao dijete neobicno blizak Mirandi I imamo mnogo zajednickih dogadaja mada su nas dijelile godine razlike a Robertu takoreci I ne poznajem. Ona je kasnije studirala filozofiju u Sarajevu. Braco je I u poznijim godinama bio neobicno lijep covjek kratke ricaste prosjede kose I ja bih mu znao reci da bi ga I mnogo mlade djevojke voljele imati u postelji. A on bi se nasmijao pa bi mi sapnuo na uho:”Nemoj to reci Branki.” Medutim je rat nosio svoje te Branka nakon kratke I teske bolesti premine, Braco se nade sam, a djeca krenuse svojim putem.

Svaki moj dan otpocinjao je ranim jutrom negdje oko 7 sati I prvo sto bih ucinio jeste da bih obukao svoje kratke plave hlacice na kojima je bio izvezen pijetao. Ta je simbolika pijetla bila od izuzetna znacaja za moju mamu jer je ona isto tako poklonila jednog jako lijepog glinenog pijetla I Ibru Zolovicu muzu moje tetke Sefike iz Trebinja jer je bilo poznato da je Ibro veliki kurvar a mene je, kao sto se moze nagadati, isto tako predodredio taj pijetao na mojim kratkim plavim hlacicama jer sam I ja sa vremenom postao veliki kurvar. To nam je u familiji, dode nam kao nesto familijarno. A onda bih otrcao do babe I djeda Vlada I cim bih izasao na prostor Tabakarije zaslijepila bi me svijetlost ranog Sunca koje se dizalo nad tvrdavom Bokar. Vlado I ja smo godinama radili jedno te isto. U to doba on je vec bio starac, covjek od preko 70 godina, tocnije imao je 74 godine upravo u vrijeme kada sam ja imao 5 godina. Bio je 6 godina mladi od moje babe koja je rodena negdje pocetkom 80-tih godina devetnaestog stoljeca.

Dakle bijase citava povijest ispred mene te stoga nije cudno kada ja u svojoj ludosti kazem I vicem da sam svjedok cijelog ovog proslog stoljeca I da mi ne mogu prodavati muda pod bubrege. Prvo bismo popili bijelu kafu koju je baba prethodno nekoliko puta prokuhala sto je opet bilo drugacije nego kod moje mame jer je moja mama to radila samo jedanput, a onda bi ona tu kafu nasula u jedan aluminijski mag I donijela mu na njegov radni sto. Na tom stolu postojao je jedan jako lijepi slozeni drveni ormaric pun udica, olova I drugog ribarskog materijala, jedan jako stari noz kojeg smo mi zvali “temperin” I koji je bio prirucni pribor kod sredivanja udica, pa onda sa desne strane stola bile su dnevne novine koje je Vlado redovito citao informirajuci se o politickoj situaciji u zemlji I inozemstvu, a sa lijeve strane stola u gornjem lijevom kutu bio stozac zabavnih romana o Docku Holidayu I Wayat Erpu ( cini mi se da se ovako pisu) koje je Vlado redovito citao svako popodne nakon odmora. Povise tog drvenog ormarica za ribarski pribor nalazilo se jedno svijetlo koje je opet bilo tako staro da ga danas mozete naci jedino jos u muzeju koje se sastojalo od zarulje, svijetlog keramickog grla na kojem je bio ugraden prekidac u smijeru lijevo-desno I sa spiralnim zicama koje su nestajale u zidu. Isto tako na tom zidu nalazile su se slike babe Luigie iz mladih dana, pa slike Braca I konacno pri samom vrhu jedna Bracina slikarija u ulju naseg predsjednika Tita. I konacno, na tom stolu bilo je predvideno mjesto I za babine I Vladine naocari koje su isto tako bile neobicno stare, vjerojatno negdje iz prve polovice stoljeca. Sa desne strane stola bijase jedan prozor koji je gledao na susjedno stepeniste ali koje je bilo sasvim dovoljno da za dnevna svijetlo obasja Vladov radni sto na kojem je on radio ili citao. A onda bi on rekao:”Hajde mali naberi mi trave za balune I nadi mi dva kamena a ja cu dotle pripremiti abrum.” I ja bih sa jednom starom pletenom kofom otisao nabrati travu. Naime za ribarenje sa vrsama ili balunima potrebno je da imate hranu za ribe kojima se one primame, a kod nas u Pilama u to doba rasla je u plicinama jedna jako lijepa alga koju smo mi zvali “trava”. A da bi se do nje doslo trebalo je “gambati” sto je rijec talijanskog porijekla. Sto se tice kamenja svagda je bilo rijeci o kamenima velikim otprilike kao saku odrasla covjeka koji su po povrsini bili obrasli jako lijepim mekanim algama. Ovi kameni su bili potrebni ne samo kao mamac nego I kao uteg koji vodi balun nanize. Kasnije bi Vlado tu “travu” sjekao svojim temperinom na manje komade a onda je zacinio odstajalim smrdljivim maslinovim uljem a nekada I abrumom koji se sastojao pored ostalog I od ostataka smrdljivog sira I pokvarenog kruha. A onda bismo se sa veslima koja bi on stavio sebi na lijevo rame, dvije kofe pribora, lentom, I hranom za ribe I sa dva baluna uputili prema njegovoj barci na nase mulo. Ja bih odvezao barku, on bi namjestio vesla svagda me podsijecajuci kako se ta vesla naslanjaju na drveni batic jer naime I u tome postoji red tako da drvenim baticem tare konopac vesla a ne obratno, drveno veslo o batic I to iz razumljivih razloga, pogledali bismo imali mora ispod pajula I je li barka preko noci procurila, a onda bi on sjeo za vesla I stao sporo veslati duz uvale Pile I pored nas su prolazile stijene Velike I Male Malvasije I Velikog I Malog Penatura. A onda bi me on redovito podsjecao kako se vesla da naime veslo upada u more pod kutom a da se onda okrece okomito u odnosu na povrsinu mora otprilike. A onda poslije te lekcije ja bih preuzimao vesla koja sam jedva drzao u ruci jer ja bijah jako mali. Ribarili bismo ispod Svete Marije. Gotovo redovito sa nekim iznimkama kada bismo isli na parangal ili na iglice ili na ukljate koje se ovdje zovu Brim ili na bukve.

Bijase jedna pecina ispod Svete Marije koja je proizvodila od istisnuta zraka neobicno jak I dubok zvuk sa svakim novim valom I ja se nje jako bojah a povise nas dizale su se goleme stijene na kojima su se onda dizale visoke zidine Grada. Bijahu dva kamena ispod Svete Marije na dubinama od mozda 40 metara I Vlado je stalno htio da mu balun padne tocno izmedu ta dva kamena a da otvor baluna bude u matici prolaza izmedu kamenja kako bi mozda citavo jato unislo u balun. I cesto se dogadalo da nam je to uspjevalo. A za tako sto trebala je vjestina I srpljenje. On bi se naslonio na stranu barke pa bi osmatrao dno sa staklenom lentom dok bih ja bio za veslima. A onda bi mi rekao: “Vidis onu pontu?” “Vidim” “E sada drzi barku prema toj ponti.” Jer je kurenat bio jako velik. Medutim cesto nam I nije uspijevalo takoder jer je mene kurenat nosio dalje I onda bi bilo svega: “Krv ti matere krave jebem, Jebem ti mlijeko koje te dojilo….” A onda bi ljutito izvukao uteg, bacio lentu na pajule, uzeo vesla I cijelo vrijeme psovao do nasega veza na mulu. Ja bih onda takoder bio ljut I to jako ljut I trcecim hodom bi ga napustio. A onda bismo se nasli popodne I kao da se nista nije desilo. On je naime onda sam isao po ulov vrlo cesto jer sam se ja u meduvremenu kupao u kupalistu Kolorina sa svojim Pilarima. Ulovili bi svega: bukava odnoso sopa koje se jos zovu salpe I znalo se cesto desiti citavo jato. Ja bih onda uzeo jednu jos zivu pa bih je gledao kako pliva u nasem kucnom lavabou sa slatkom vodom I ona bi naravno vrlo brzo uginula a onda bi je mama na leso pripremila bratu za rucak. Pa ulov bi se sastojao I od hobotnice, crneja a to je jedna lokalna riba, morskog psa koji je bio primjeren Jadranskom moru.

A jedanput se dogodilo da je Vlado gledao lentom dno a ja sam drzao pontu ali jedva I on je stalno to provjeravao I stalno me opominjao I psovao dok mi nije dozlogrdilo pa sam na koncu ostavio vesla I pustio barku da pluta I kako je kurenat bio jak a on stalno nailazio na drugacije dno konacno shvati da sam ja ljut I da barka moze nastradati na stijenama sto je mozda I bila moja namjera jer Vlado nije znao plivati te se on snebi, naglo posegne za veslima I stane pjeniti svoju staru pjesmu:”Jebem ti trnje Isusovo…….”

Vrijeme rucka ja sam gotovo redovito provodio sa njim I babom. Ja niti sam ne znam zasto ali ja mislim da je ovaj odnos esencijalniji nego nas odnos sa vlastitom djecom. Za babu bilo je rezervirano bijelo vino, a za nas crno vino. Prvo se sluzila jaka goveda juha, pa onda riba ili tripice ili kuhana govedina, pa dobar suhi hercegovacki kravlji sir pa na koncu breskva u vinu. Imali smo I jos jednog za nasim stolom a to je bila njihova stara macka koja se isto zvala Muki kao I moja danas. I sve moje macke zovu se Muki. Baba bi joj znala reci bacajuci otpadak: “Na labaj!” A onda bi dolazio popodnevni odmor, zatvarale su se ponistre na prozorima I Vlado je za to imao jedan dugacak lijepi stap, citav stan poprimao bi mir sklana popodneva I taman , ugasli izgled sa kojim jedino sto covjek moze pozeljeti jeste san. To vrijeme ja bih provodio sa Pilarima.

Povise babina kreveta bile su Bracine slike iz vojske I jedna stara krunica a na ormaricu pored njena kusina postojalo je kandilo sa svijecom vostanicom koje je ona redovito koristila nocu. Sa krajem popodneva sve bi nanovo ozivilo. Vlado bi ponovno dobio svoju kafu I stao bi citati romane ili novine ili pak igrati karte sa susjedima koji su ga rijetko posjecivali. I ja sam takoder znao igrati karte sa njime. Za zimskih popodneva u tom slucaju Vlado bi upalio svoju pec na drva ali ona nije pravo vukla dim pa bi bilo dosta magle po citavom stanu I taj miris njihovih drva bio mi je nesto jako lijepo dok je sa Pila dopirao jak zvuk orkanskog vjetra, velikih valova I guste kise. A u nocnim satima gledali bismo televiziju a baba bi zimi sjela na otoman pa bi ispred sebe stavila elektricnu grijalicu pa bismo se tako oboje grijali a ja bih tada imao neodoljivu potrebu da je svako malo zagrlim I poljubim. Medutim Vlado je imao I jedan porok a taj je da je volio popiti. On bi se tako nekada uputio u jedan restoran na Pilama pa bi se tu zapio I to ne vise od dvije kupice jer vec bijase postarijim covjekom kojem malo treba. A tada bi mene baba nagovorila: “Hajde idi po njega I reci mu da sto prije dode na rucak.” I ja bih onda dosao u taj lokal pa bi ga potezao za rukav I gnjavio dok on najposlje ne bi pristao da krene. Onda bi nakrivio svoj ribarski klobuk pa bi stao pjevati ulicama Pila. A onda?onda bi bio jako ljut na babu kako dijete salje po njega kao da on sam ne zna doci kuci. Zapravo nju je najvise bilo strah toga da ne propjanci citavu penziju jer njihove penzije doista bijahu male. S druge pak strane moj susret sa babom Luigiom bio je drugaciji jer je I ona bila drugacija, mirna , meditativna, promisljena. Ali znala je takoder biti I opsesivna cistocom. Ona bi htjela da joj ja kupim nesto u ducanu pa bi mi za to dala novac, a onda bi taj novac pregledavala, stavila bi naocari I stala cistiti novcanicu I to tako da bi jezikom navlazila prst pa bi njime prelazila preko novcanice:”A Zlatane je li ovo cisto?” “Ma baba daj molim te ne gnjavi!” I to bi trajalo jako dugo. Bila je skromna ali je neobicno cijenila novac kojeg je imala malo. Isto tako kada bi me poslala za vino ona bi staklene flase prvo dobro oprala pa bi onda stala ispred prozora na svijetlost pa bi zagledala u dno flase I pitala bi me: “Daj Zlatane pogledaj da li je ova flasa cista”. A nekada se znalo desiti da joj voda iz flase potekne po oku pa bi se ona stala smijati. Isto tako voljela je da me uhvati za prst pa bi me pitala: “Hajde da vidimo ciji je prst jaci” I mi bismo se tako potezali prstima a ona bi tepala na talijanskom: “ Che bello ragazzo! E bellissimo signorina. Questo ragazzo e una della piu bello ragazzo di Ragusa.”

Tocno u 12 sati oglasila bi se zvona crkava u Starom Gradu I ona bi tada redovito uzela svoju staru uru pa bi je navila I pri tome se prekrstila. Ta je ura kasnije dospjela do moje sestre. Popodne nakon odmora redovito je dolazila do kantuna jedne kuce odakle se pogled sirio prema moru pa bi tako dugo stajala zamisljena pogleda uperenog prema horizontu. Ja sam se kasnije pitao sto je ona zapravo u tim momentima mislila I dobio sam jedan odgovor: ona je o Adriaticu razmisljala kao o NASEM MORU ,MARE NOSTRUM!

A za noci uvijek je imala brokvu u kojoj bi se popisala ukoliko je bilo potrebno a pred spavanje upalila bi vostanicu I dugo molila u tisini. Vlado nam je priznao da je umrla kao ptica I on je kasnije godinama mislio da je ona I dalje pored njega pa bi je znao zvati ili traziti po kuci. Xxx Baba je imala tri sestre cini mi se a veliki portret najstarije njene sestre bio je na njenom ormaru. Znala je za tu sestru reci da je “bila zla kao pesta”. Na drugom zidu do ulaznih vrata takoder je postojala jedna velika slikarija I to jednog velikog britanskog broda sa tri crvena dimljaka prema cemu se moglo zakljuciti da je doista bilo rijeci o jednom velikom putnickom parobrodu. A na ulaznim vratima ili tocnije na dvije stepenice pred ulazom u kucu Vlado je znao sa vremena na vrijeme praviti svoje balune. Pri tome on je jako puno pusio I mozda je pusio dvije kutije Ibra bez filtera svaki dan. To je bio jedan duhan neobicno visoke kvalitete upakiran po 20 cigareta u zutu kartonsku kutiju ali se drzao medu svijetom jeftinom robom s obzirom da su vec tada kod nas postojale I druge skuplje cigarete. A da je pusio jako puno najbolje se vidjelo po zutim vrhovima prstiju njegove desne ruke. Isto tako on bi stavio cigaretu u usta pa bi pravio balun a glavu bi malo nakrivio u lijevo kako mu njen dim ne bi ulazio u oci. Nakon nekog vremena na vrhu cigarete stvorio bi se dugi slabi sivi okrajak koji bi nakon nekog vremena pao na njegovu ruku.

Za njegov balun bila je potrebna metalna mreza, metalna zica od koje bi on gradio kostur baluna I na koncu tanka metalna nit kojom bi povezivao elemente u jednu cjelinu. Prvo bi otpocinjeo sa metalnim kosturom I to njegovim gornjim dijelom savijajuci zicu u obliku elipse na cijim krajevima je gradio male zavijutke koje je onda uglavljivao jedan u drugi stezuci ih klijestima. Isti postupak je ponavljao I sa donjom bazom baluna. Obe ove cjeline bile bi dodatno ucvrscene sa dvije uzduzne ravne zice koje su plohi davale dodatnu cvrstocu. A sa otprilike sedam uzduznih ravnih zica povezivao je bazu baluna sa njenim gornim dijelom dobijajuci tako velicinu baluna. Potom je slijedio postupak namicanja lake metalne zice na svaku plohu baluna, na njen vrh, bazu , pa na strane baluna. Pri tome je metalnim klijestima za zicu krojio metalnu mrezu prema obliku plohe I pri tome se kroz citavu kucu mogao cuti karakteristican zvuk klijesta. Krojenu mrezu kasnije je povezivao sa plohom tankom metalnom niti koju je pazljivo obmotavao oko metalnog kostura plohe. I taj se postupak ponavljao sa svakom cjelinom baluna. Medutim gornji dio baluna bio je nesto slozeniji jer je morao predvidjeti mjesto za mala vratasca odakle je ribar izvlacio ulovljenu ribu iz baluna. A sa strane baluna namicao je metalnu mrezu prema unutra I to na straznjoj strani ostavljajuci sasvim uski nepovezani prostor odakle je riba ulazila u balun ali nije mogla iz njega izaci. I konacno na gornjoj bazi baluna krojio bi I njegovu drsku kako bi balun bio lako prenosiv. Citav ovaj postupak mogao je vjestom majstoru potrajati mozda nekoliko sati medutim kod Vlada je trajao nekoliko dana jer je on naprosto uzivao u pravljenju baluna svakim elementom u postupku rada. Konacno, on bi nataknuo napravljene balune na dva cavla koja su bila visoko povise njegova kreveta. Isto tako postojala su I dva cavla u njegovoj maloj ulici koja je unekoliko bila predvorje njegova stana. I on je tu takoder znao objesiti svoje balune, ali I ne samo njih nego I hobotnice koje bismo ulovili I one bi tako visile okacene o cavle neko vrijeme na opce cudenje susjeda. U malom kutu neposredno do ulaznih vrata bilo je predvideno mjesto za “trastike” a to su ribarski stapovi ali od prirodnih elemenata I takoder mjesto za abrum a to je unekoliko tekuci mamac za ribe koji se uglavnom sastojao od jako smrdljivih organskih otpadaka, sira, kruha, ribe kojeg smo koristili pocesto I kada bismo ribali na nasem mulu. Abrum je tako trebao primamiti ribe na postu na tom mjestu a onda bi bile pogodne za lov.

Xxx Baba nikada nije jela puno. Zapravo jako malo je jela. Ona bi na primjer sebi spekla jedno jaje u jednoj jako maloj zutoj tavi ali bi onda uzela komadic kruha pa bi tako brljala po tom jajetu a onda bi odgurnula tanjir I ostatak kasnije bacila u smece . I tako se redovito dogadalo. I ona se stalno pitala zasto pati od zatvora crijeva. Naime ona je neobicno tesko provodila vrijeme na toaletu. A ja danas vidim I zasto: jer zapravo u njenim crijevima I nije bilo nista. Hocu reci, svi njeni napori da anisem procisti svoje tijelo bili su zapravo nepotrebni jer u njenom tijelu nicega nije niti bilo. Ali je taj profilaktik mozda njoj dobro cinio. Isto kao sto danas I filozofija nekima moze biti profilaktik pa su zdravi jos zdraviji a bolesni od nje jos bolesniji. Medutim ipak je ona nesto znala pojesti a to se redovito dogadalo svako popodne nakon odmora: dva biskota I pola male soljice proseka. Nikada se nije desilo da kod babe nema proseka.

Xxx Isto tako baba je jako voljela caj od metvice I ona je redovito kupovala takozvanu domacu metvicu koja moze rasti I u nasem dvoristu ili pitaru sasvim razlicito od takozvane paprene metvice kojoj je potreban ambijent mediteranske divljine I kamena.

I ja mogu reci da sam zahvaljujuci babi citav svoj mladicki period proveo istazujuci djelovanje metvice ali I drugog lijekovitog mediteranskog bilja kojim je obilovala obala Jadrana sa njegove istocne strane.

Xxx U babinoj kuhinji ili “kamari” kako je ona talijanizirano nazivala svoju kuhinju nalazio se I jedan drveni ormaric koji je po stranama bio oblozen gustom sitnom metalnom mrezom koji je sluzio kao stari tip spremista za hranu. Ta je mreza bila potrebna kako bi ormaric bio prozracan a opet dovoljno preventivan da razne male bube ili musice ne mogu unici u kavez. Tu je baba drzala kruh, pa ostatke hrane koje je cuvala za kasnije I konacno sir I maslo. I slucaj kod masla je bio karakteristican I ja ga nikada nisam kasnije nasao kod nikoga, naime, ona je maslo drzala u posudi sa vodom na nacin da je povrsina vode bila nesto iznad masla. To je bilo potrebno kako bi se maslo zastitilo potpuno od okoline. Danas se za to koriste frizideri ali je maslo zato kruto dok je babino maslo svagda bilo mekano. Isto tako u njenoj kamari nalazio se I jedan bijeli ormar u kojem je ona drzala posude ali iza tog ormara nalazila se jedna njihova tajna, naime, Bracine drvene skije kojima je on u mladosti skijao po planinama Jugoslavije. Da su te skije bile jako stare najbolje su to pokazivali vezovi na skijama koji su zapravo bile cvrste metalne opruge koje se nikako nisu mogle odvojiti od skijaskih cipela skijasa. Danasnje skije su medutim drugacije I uglavnom su plasticne I vezovi su sofisticirane mehanicke naprave koje se u slucaju nezgoda odvajaju od nogu skijasa. To je bio razlog da je Braco jedared slomio kost potkoljenice skijacuci na tim skijama I od tada su one godinama bile pohranjene kao tajna I otpad iza ormara babine kamare. Ja sam htio imati te skije I mnogo godina kasnije ali sam onda docuo od brata da ih je Vlado ispilio I upotrijebio sebi za ogrijev.

Xxx Isto tako kod babe je bilo jako puno skarambeza a tako mi u Dubrovniku zovemo zohare koji se ovdje zovu kokoroc. I u poznim satima nocu oni bi hitro prelazili iz kuta u kut brzo se krecuci uzduz zidova stana I pod babine ormare. Opcenito je poznato da je kokoroc neobicno pametan kukac ali su istrazivanja pokazala da kada je na svili lako gubi orijentaciju. I meni se danas I cini da su mnogi kao I kokoroci na svili I da lako gube orijentaciju.