29. KROJAČI NESLOBODNE VOLJE
Krojači neslobodne volje udružili su se da bi se a) uskladili, b) iskustva jedni drugima podastrijeli, c) o staromu i novom vremenu provijećali, d) jedni se pomoću drugih okrijepili.
“Nitko se od nas više ne služi grubim oduzimanjem, već naprotiv, davanjem”, zaključilo se na završnoj svečanosti. “Nova formula glasi: život imanja, a ne nemanja - imanja svega i svačega, do izobilja, a nemanja samo jednoga: slobodne misli i volje”.
“Po ljudima, nekada staromodno utamničenim, bičevanim, streljanim, prognanim, popljuvanim, sada će, uz struju, vodu, stan, i hranu, pljuštati neodoljive i fantastične ponude”, rekoše razrađujući novi naum. “Gotovo besplatno”.
Tu su, na primjer, bile prikazane napravice za raznoraznu razonodu, za brz život, za skidanje bora, za vidovitost u prahu. Najavljeni su preporodi raznih dubina i težina, nešto bez čega nisi na broju; potom, cjepiva umjetnim željama i potrebama s dugotrajnim učinkom; jamstva sitnih beskraja; raskalašenost nebitnoga.
“Nekada je kazna i oskudica bila pogonsko gorivo, danas neka to bude nagrada i snabdjevenost”, klicali su očarani zaključcima skupa. “I učinak će biti daleko zaokretniji”!
Dali su se na posao, ovaj puta složno, kao združen svjetski pokret bez kontinentalnih sumnji.
Gradili su brdo neslobodne volje, strmo i dobro utemeljeno u tlu. Novu, podnebesnu kulu babilonsku. Podizali su ju najveći stručnjaci, ugrađujući na propisnim dijelovima ukidače sile teže. Brdo/kula izgledala je nerazrušiva izvana, neurušiva iznutra - uraslica u zemlju, prihvaćena kao vlastito zemljino tkivo.
Krojači i graditelji penjali su se na brdo/kulu - znalački i nepogrešivo su se penjali. Na sam vrh. Tamo se već podizao bajkoviti dvorac, predviđen za Sve Njih. Da se konačno odmore. Da pogledaju niz strmu padinu, i da odahnu.
I dok su sjedili na vrhu u namjeri da se sunčaju i bave se napokon besposlenim sobom, uvidjeli su da je takva rabota neizvodljiva. Brdo ih je zarobilo, pribilo ih za svoj vrhunac; znalački i nepogrešivo ih zalijepilo, kao svoju zadnju i najslađu poslasticu.
Tko s tikvama đavole sadi, taj im ostaje za dezert.
Vesna Krmpotić, DIVNI STRANAC, knjiga 6. (još neobjavljeno)