Tko je zapravo bio Mogut? E, o ovom se vražjem pobratimu pričalo mnogo priča, ali ni jedna nije bila sasvim točna, niti dosljednja. Jedni bi mu malo dodali kako bi ga učinili još strašnijim, dok bi mu drugi pak mnogo toga zanijekali kako bi ga učinili što slabijim. I premda će mnogi reći da je istina negdje na sredini, to ipak nije bio slučaj s njim. Evo što je zapravo bilo, pa nek svako čeljade samo zaključi o Mogutu kako ga volja.

Bila majka koja je sedam godina nosila dijete. I kad se ono napokon rodi, ne bi poput ostale djece. Strašno je bilo to stvorenje. Imaše jak rep i krljušti k'o u zmaja. A kad dođe vrijeme da se krsti pobježe on od kuće, od majke i od svijeta. Pobježe daleko u šumu i pretvori se u bijelu svinju. I živio Mogut dugo svinjskim životom, tražio žire i gledao svoja posla. Ni jednom se nije zaželio ljudskog društva i zato se držao daleko od kuća. A po selu se svašta pričalo. Jedni tvrdili  kako se preobrazio u strašnog zmaja koji iz usta riga vatra i otimlje djecu. Drugi pak govorili da je postao divovska guja koja proždire stoku i pastire na planinama. Treći su opet divanili kako se za noći punog mjeseca spušta po selima i nevinima pije krv. Kad god bi kakva nevolja udarila na ljude oni bi se sjetili Moguta i za sve ga krivili.

Kriv je, jer se Josipu nije rodio sin već treća kćer. Kriv je, jer se Matiji razboljela majka. Kriv je, što se nikad nije udala Kata. Kriv je, što bez muža mlada osta Perina. Kriv je, kriv je, kriv je.... Kad se u selo uvuče teška bolest, mjesne glavešine odlučiše jednom zauvijek stati na kraj tom nakaradnom stvoru što im nanosi zlo. Najbolji lovci krenuše u šumu.

Pucalo se sa svih strana, pravile se stupice i sapinjale mreže, jer trebalo je uhvatiti tu neman kako bi se bolest protjerala iz sela i jednom zauvijek uništilo zlo. Bijela svinja ništa nije slutila i dalje je tragala za žirima i gledala svoja posla. Potjera je trajala danima, a Mogutu ni traga, ni glasa.

-Opaka je ta neman i lukavija nego što smo mislili. Neće se dati samo tako savladati. Na zlo treba krenuti još opakije. Dugo smo trpili njegovu samovolju!- govoriše tako seljaci.

I kako to obično biva povampirili se oni potpuno. O ničemu više nisu razmišljali. Valjalo je uhvatiti zvijer, ubiti je i napokon se riješiti svih zala koja su ih mučila. Svi se priključiše u krvoločnu potjeru. I staro i mlado tragalo je za Mogutom. Nitko više nije išao u školu. Polja su bila prazna. Čak ni vatra nije pucketala na ognjištu.  

Šuma je bila prepuna stupica. Više se nije ni znalo tko je gdje koju postavio, glavno da ih ima što više. No, nisu bile one samo opasnost za Moguta, uhvatilo se u njih puno nevinih životinja. A uhvatio se i jedan lovac. Zapomagao je i zapomagao, ali nitko ga nije čuo, jer svi su bili toliko opsjednuti Mogutom. U njegovoj blizini tražila žire baš ona bijela svinja. I ču ona kako on bolno jauče te odluči vidjeti što se to dogodilo tom ubogom stvoru.

Oprezno mu se približi. Lovac se nije uplašio, ipak je to bila samo bijela svinja, koja je vjerovatno i sama pobjegla od pobješnjelog Moguta. Samo jedan potez na okidaču puške i ona je gotova.

- Dopusti da ti pomognem kad nitko od tvoje vrste neće-reče mu bijela svinja.

Lovac se zbuni. Pomisli kako je od boli počeo buncati. Pa gdje to svinje govore?

- Rana bi ti se mogla ugnjojiti. Moram te brzo osloboditi dok nije prekasno. U protivnom možeš ostati bez noge, ako ne i gore - još jednom će svinja.

- A, čudnog li stvora! Mora da je i tebe Mogut učarao kad zboriš poput čovjeka?-dobaci lovac.

- Pusti sad Moguta, moramo te osloboditi- još jednom će svinja.

Lovac izgubi svijest od boli. Mogut se pretvori opet u onog polu čovjeka polu gmaza kakav se i bio rodio. Oslobodi lovca, očisti mu i previje ranu, te ga na svojim ramenima prenese u selo.

Lovac nikom nije htio reći tko ga je spasio, već kad prizdravi ravno opet u onu šumu na isto ono mjesto gdje je i sreo bijelu svinju. Ona je opet bila tamo.

- Tko si?-upita ga lovac.

- Zar je to važno?

- Važno je meni-reče mu lovac.

- Zašto? Tako da bi pozvao ostale od svoje vrste kako bi ste me umorili?- svinja će.

- Ne. Želim ti zahvaliti što si mi spasio život.

- Ti bi to učinio isto da si mene našao u onoj stupici, zar ne?

Lovac ne odgovori ništa, samo spusti glavu. Nakon nekog vremena će – Ti si on zar ne?

- Da, ja sam ono što tražiš. Bijela svinja kojoj želiš zahvaliti jer ti je spasila život.

- Ali, to je nemoguće. Ljudi pričaju da si kriv za sva zla...- lovac ne upje dovršiti jer ga Mogut prekinu - Ljudi pričaju?! Ljudi pričaju svašta. Zato i živim ovdje kako se ne bih morao upuštati u sve te ljudske gluposti. Majka me rodila malo druugačijeg od tebe, zato sam odgovoran za sve nedaće u selu? Zar ista krv ne kola mojim i tvojim žilama? Zar isto srce ne tuče u našim grudima? Zar ispod ove kože nije nam isto meso? Vi ljudi tako ne volite one drugačije. Ako ne izgledam, ne pričam i ne mislim kao vi onda mora da sam nastao od samog nečastivog. Tako pogrdno gledate na svinje, a te su životinje daleko plemenitije od vas. One žive u blatu i kažljuži, prljave su i smrde! A što je s vama? Zar tisuću puta nije gore živjeti u blatu i kaljuži vlastitih djela i imati prljavu dušu koja zaudara na grijeh!? I onda vi nešto imate reći za svinje?! Jedna je takva tebi spasila život, a da te nikad prije nije vidjela, niti želi išta zauzvrat. A ti si pognuo glavu i prešuti odgovor kad sam te upitao bi li to isto učinio za mene? Ali ne krivim te čovječe, što nazivaš se lovcem. Takav je tvoj čopor, tvoje krdo. Nauči si dobro da se moraš prilagoditi njima kako te ne bi osudili i isključili. To nije život za mene. Ja sam se odlučio rađe živjeti životom svinje, nego biti jednim od vas. Idi sad, javi svom čoporu da si našao Moguta, da si našao onog koji je kriv za sva zla ovog svijeta. Ali zar se nikad ne upitaš niste li ih možda sami sebi nametnuli?

Lovac se okrene i ode. Nađe u jednoj od onih silnih stupica mrtvog jelena, prebaci ga na pleća i ravno u selo. Dozva sve ljude da se pohvali da je ubio Moguta koji se pretvorio u jelena. Spremilo se veliko veselje. Slavilo se i dan i noć. Pilo se i ilo, plesalo i pjevalo. Strašna zvijer je napokon usmrćena i njihovim nedaćama došao je kraj. Lovac je ponosno sjedio uz vatru i po tisuću puta pričao priču kako je savladao Moguta.

- Strašna je bila ta neman. Velika poput kuće, a grdna k'o sama noć. Zgrabio me svojim pandžama, vatra mu je rigala iz nosa. Ali ja se nisam dao, opalio sam ga po njušci jednom, dva put, sve dok nije nastao strašan boj. Pretvarao se zlikovac u kojekakve nemani. Čas u vuka, čas u medvjeda...- i tako je tekla lovčeva priča.

Mogut je nastavio svoj miran život bijele svinje. I dalje je skupljao svoje žireve i gledao svoja posla. Lovac je ubrzo sklonio većinu stupica i mreža iz šume. A i sretniji dani osvanuli su u selu. Od kad je Mogut ubijen, bolje se živjelo. Nije više bilo nedaća kao prije. Nema veze što se Josipu nije rodio sin već treća kćer, neka djece, bit će i četvrto.  Matiji se razboljela majka jer je bila već bila stara i onemoćala. Kata se nije udala jer je bila usidjelica, ai nitko joj nikad od momaka nije odgovarao. Perina je mlada ostala bez muža jer joj ga je nesretnog odnio rat, a i ona bolest pobjegla je iz sela nakon što je stigao doktor. Baš je bilo dobro što lovac ond ubio onog Moguta.