Začuđena napuštenošću stanice, na kojoj sam sišla, na svom proputovanju duše, osjećam da postoji posebna svrha, zašto silazim baš ovdje, u ovom zaustavljenom segmentu vremena, u ovoj pustopoljini, gdje više nijedan željezničar ne ispraća vlakove, jer, oni koji su ovdje bili, ne vraćaju se natrag, a onima, koji bi trebali tek sići, se ne žuri, jer rijetko tko  svjesno bira osamu, okružen samo teškim i poluteškim spoznajama, bez ijedne duše blizu sebe, da sa njima podijeli težinu tih spoznaja..
Težina je samo privid.
Kada se razgrne veo prividnog besmisla, smisao zauzima mjesto koje mu pripada: PRAVO MJESTO.
Možda je bolje u tišini sa sobom podijeliti zalogaje sa dušom u sebi, gladnom otkrivenja.
Otkrih puno toga..
Dušo u meni, jedi polako.. Uživaj zalogaj po zalogaj u predivnom okusu mane Kreatora.
Neće ti dosaditi, kao narodu koji je kroz pustinju koračao prema obećanoj zemlji.  Ova mana uvijek ima drugačiji okus. Počelo je kao okus ukradene jabuke iz vrta Edenskoga, ponekad je imala željezni okus krvi od bitaka, koja bi bila liznuta sa usana, a ponekad lagani, nevini okus cvjetnih latica, tek propupalog cvijeta iz bašte dječje čiste duše...
Preslagujem svoj prazan kofer, i shvaćam da sam ga putem jednakim žarom punila, kako sam ga praznila.
Bila sam ratnik svjetlosti, vitez sunčane nade, dok nisam shvatila da je svaki vid borbe jedna vrsta zamke.
Čak borbe za svjetlo..
Svaka bitka u sebi nosi neku pozadinu, i gorak okus nečega što bolećivo koketira sa oblikom mržnje i takmičenja, Nije bitno za koga ili što.
Shvatila sam da najveća tama koja je ovdje uzrok svih bitaka i sukoba, najveći oblik zla, ima svoju itekako pozitivnu namjeru.
Nažalost,zato i jesam sama na ovoj napuštenoj stanici.
Tko bi shvatio dubine Božje igre, kada bih pokušala objasniti da za sve mora postojati ravnoteža.
Stvar je odabira.
Kada samo shvatimo da  je SVAKA, ama baš svaka duša plemenito čedo rođeno iz RUAHA, Božanskog daha, tada stvari stavljamo na pravo mjesto.
Koliko god se čudno činilo, neke duše odabiru negativnu stranu polariteta, iako im je to vrlo teško i bolno, odabiru svjesno, da bi se dobrota druge strane očitovala na pravi način.
U Edenu je sve bilo jednako, bez ikakve težnje za bilo čim, nije bilo vlastitog izbora. Postojalo je samo jedno gledanje na svijet. Jahve je tek dio Onoga koji jest. A Onaj koji Jest reče svome stvorenome Bogu, planetarnom Bogu, da se ljudska duša treba razvijati. ne treba ih čuvati u zlatnom kavezu za sebe, nego im dati slobodu izbora. Tek kad vide i drugu stranu, naličje tame, moći će vidjeti sve.
I Jahve teška srca dozvoli dušama iz visina, koje su svjesno odabrale da budu zvijezde padalice, lučonoše žigosane unaprijed žigom negative, dozvoli im da iskušavaju ljude..
I tek tada su ljudi krenuli pravim putem do sebe.
Veliki Bog se smješkao...
Jahve je strepio.
Jer je na tren zaboravio da smo svi ispod istog krila iznjedreni, i da ćemo se svi pod to jedno krilo, oplemenjeni vratiti...
Teško je to prihvatiti.
Teško je sa sebe skinuti eone nametnutih shvaćanja i krivih ideala.
Kad se to dogodi, život počinje ponovo, ali okrenut naglavačke.
Obješeni čovjek u Tarotu, koji se smiješi, jer vidi da je zapravo cijelo vrijeme gledao i vjerovao u krivi odraz u ogledalu. Korijen drveta raste iz neba, krošnja je u dubini zemlje..
Ponovo preslagujem prazan kovčeg, i gle..u jednom kutiću, pronađoh jednu divnu priču, koju mi je poklonio prijatelj OSHO.. Ja je dijelim sa vama..Ona tek nadopunjuje izrečene moje misli, dok siđoh na ovoj napušenoj stanici, u pustopoljini života...
"
Diogen, jedan od najmirnijih ljudi koje je svijet poznavao, upitao je Aleksandra Velikog koji je
došao da ga vidi: “Gdje ti ideš? Mjesecima gledam kako vojska ovuda prolazi i pitam se u cudu što
je svrha svemu tome? A Aleksandar mu rece: “Ja želim osvojiti svijet.”
Diogen rece: “Slažem se, ti ceš osvojiti svijet, prihvacam - a što poslije?” Aleksandar je bio
malo zatecen. Nitko ga nije to pitao, i još na taj nacin. Ali on ipak odgovori suzdržano: “Onda cu se
opustiti.”
Diogen se potom poce jako smijati. Citava dolina je odzvanjala njegovim smijehom u rano
jutro. On pogleda svog psa. Imao je samo jednog druga, svog psa; oni su živjeli zajedno, živjeli su
zajedno citavog života. On pogleda psa i rece: “Jesi li cuo ovo? Jesi li razumio?” Aleksandar nije
mogao vjerovati svojim ocima da je pas klimnuo glavom u znak odobravanja.
Aleksandar rece: “Ja sam iznenaden. Što on misli kada klimajuci glavom potvtduje da
razumije?”
Diogen rece: “Citava egzistencija shvata da ako ti stvarno želiš da se opustiš, tko te u tome
sprijecava? Cemu gubljenje vremena u osvajanju svijeta? Ti si rekao ako bi želio da se opustiš, da
budeš u miru, da budeš meditativan, da budeš u tišini, da uživaš u jutarnjem suncu i svježem zraku
- prvo trebaš osvojiti svijet. No, tada ce mir biti veoma teško ostvariv. Što je sa nama siromašnim
koji ne mogu osvojiti ni najmanju stvar, koji ne mogu imati ništa?
Ali, ja sam vec opušten, ja sam u miru, ja uživam potpuno u ovom trenutku. A mi imamo
sasvim dovoljno prostora za to.” – Tu je bila široka obala uz rijeku.
On rece zatim: “Možeš uzeti bilo koje mjesto ovdje, samo izaberi. Ovdje nije u pitanju
osvajanje i predavanje. Ako želiš ovo mjesto gdje ja sjedim, samo reci, ja se mogu malo pomaci -
možeš to uzeti. Ako želiš mjesto mog psa, on ce se pomjeriti, on je razuman, on nije samo obican
pas. To je pas koji je iskusio mir. To je naša vera, naše prijateljstvo. naša ljubav, naše bratstvo. Ja
ne želim biti sa masom naroda jer oni ne razumiju stvari. Ja volim mog psa, on je tako razuman.” I
pas se zaista pomjeri u stranu klimajuci glavom kao da želi dobrodošlicu: “Možeš zauzeti ovo
mjesto.”
Aleksandar nikada prije nije bio u tako teškoj situaciji. Kako da izide iz toga? Diogenova
logika je bila sasvim jasna. Ako želiš mir, opuštanje, onda pocni odmah! Osvojiti citav svijet i nije
potrebno da bi... nije cak neophodan bilo koji uvijet za to.
Mi radimo sve samo da uznemirimo sebe sa svojom pohlepom i lakoumnošcu, našom težnjom,
našom žudnjom za imati više, našom neprekidnom ambicijom da smo u vrhu. A što cete potom
raditi kada dodete do vrha?"