38. KRALJEVNA ATMA

 

        Bila jedna kraljeva kći, jedina. Kad ju je kralj rodio, rodio ju je nevidljivu. Najgore je bilo što ni ona samu sebe nije mogla vidjeti. Da bi pomogli i sebi i njoj, dvorjani su bojadisali zrak iz kojega se javljala glasom. U zlato su okivali stope, koje bi ostavljala korakom. Skupljali su šušanj po šušanj vjetra u njezinim kosama.

Onda se dosjetiše nečemu jednostavnom - odjenuše ju u vidljivu odjeću: u košulju, prsluk, suknju, cipele, šešir, rukavice... da bi joj obris vidjeli svi, i da bi ona sebe razaznala.

“Kako ja zapravo izgledam”? pitala je plačno kraljeva jedinica, idući od zrcala do zrcala, presvlačeći se iz haljine u haljinu.

        “Kako zapravo izgleda kraljeva jedinica”? pitali su se na dvoru i uokolo. “Ta nju nitko nije vidio”.

“Tko zna da li ja uopće postojim”? pomisli jednom kraljevna.

“Tko zna da li ona uopće postoji”? kao jeka ponoviše na dvoru i uokolo. “Jer mi, što vidjesmo, vidjesmo tek lijepe haljine, ali ne vidjesmo tko ih nosi. Možda se radi o lutki, ili o vješto smišljenoj spravi”.

“Možda je moj otac sanjao kćer, i taj san sam ja”...

A kralj ju tada zagrli i šapne joj u srce:

“Kad ti bude sve to dotužilo, zovni me...”

 

        O nevidljivoj se kraljevni povedoše rasprave diljem zemlje.

        Pojavili su se stručnjaci, koji su utvrdili da se, proučavajući odjeću, može nešto zaključiti o onoj koja je nosi. Neki su se specijalizirali za rukavice. Neki za cipele. A najvještiji su razgovarali s koprenom koja je zastirala princezino lice. Svaki je od ovih stručnjaka upozoravao da se dotični dio odjeće mora razmotriti s pozornošću i udubljivanjem, kakvo priliči prozoru u tajnu.

        Jedan stručnjak, vrlo zvučnoga imena, izjavio je da se pravi izgled kraljeve kćeri krije u njezinu donjem rublju, jer ono najvjernije čuva otisak tijela. On je snimao jedva primjetne obrise i šuštaje donjega rublja, i zaključio da je kraljevna u vlasti izvjesne skrivene bolesti, nalik na svrab ili šugu. Drugi stručnjak, također vrlo ugledan, proučavao je kretnju rukava i rukavice, kojom je nevidljiva kraljevna prinosila ustima - nacrtanim na kopreni - čašu s vodom. Na temelju te kretnje zaključivao je da je kraljevna osamljena ljepotica željna milovanja. Izučavajući hod njezinih cipela, netko je treći došao do zaključka da je kraljevna robot.

        Kraljeva jedinica slušala je sve te pravorijeke, i kakvo se god mišljenje ponudilo, ona bi pomislila: tako je, takva sam, to sam. I onda bi potkrijepila sve što je išlo u prilog proučavateljima njezina slučaja. Primjerice, da bi poduprla misao o sebi kao o robotu, ubrzala bi i usitnila hod. Ili bi stala uzdisati i potajno se češkati ispod donjega rublja. Ili bi pila čašu za čašom. Tako joj je bivalo manje dugočasno.

        Ali jednoga dana njoj je sve to dotužilo, i ona je povikala ocu:

        “Što je ovo sa mnom? Ima li me zaista, ili ste me izmislili za zabavu istraživačima nepostojećega”?

        “I te kako te ima”, odgovorio je kralj zagrlivši ju. “Nisi ti nevidljiva, kćeri, samo nisi otvorila oči”.

I budući da je kraljevnina bolna dosada narasla do krika “tko sam”, kralj joj spusti poljubac na vjeđe, i vid ispod njih proključa, širom se otključa. Oči se otvoriše i kraljevna napokon ugleda sebe. Njezine nevidljivosti nestade u trenu. Bilo joj je kao da je samo sanjala godine nevida.

        Smjesta je skinula haljine, prsluke, cipele, šešire. Rukavice, košulju, donje i najdonjije rublje. Stajala je u goloj ljepoti, smiješeći se onako, kako se smiješi dijete kad se probudi. A onda je krenula u šetnju po dvoru u svoj svojoj vidljivosti. Zrcala su se jagmila za njezinom slikom. Onda je izašla u vrt i u polje. Svi koji su ju vidjeli – ljudi, biljke, ili leptiri - bili su sretni. A ona je govorila: “Moj jedini posao je sreća”.

 

        Istraživači ju, međutim, nisu primijetili. Oni su se nastavili baviti skinutom odjećom, i došli su do novih, zapanjujućih otkrića, i o tomu se uvelike raspravljalo diljem zemlje, i silna su vijeća vijećala, i bezbrojni se zaključci donosili, i velike se nagrade dodjeljivale znanosti o nevidljivomu.

 

 

        KAD SVE DRUGO DOSADI, ONO PRVO STUPA NA SCENU KRALJEVSKI.

 

 

Vesna Krmpotić, DIVNI STRANAC, knjiga 4. (još neobjavljeno)