32. KRALJEVIĆ ATMA

 

        Bio jedan kraljević, kojega oteše razbojnici još kao malo dijete. Oni ga zadržaše kod sebe, i odgojiše kao svojega, učeći ga svojemu i po svojemu. Kraljević je sebe smatrao razbojnikom, hvatao plijen na način razbojnika, govorio jezikom razbojnika.

        Kako je vrijeme prolazilo njemu se noću, u snu, stadoše javljati slike jednoga drugog i nikad viđenog života, u kojemu su ga nečije ruke milovale, nečije oči gledale s ljubavlju, i gdje je sve blistalo i pjevalo. Budio se uzdišući od čudnoga bola. Danju je i dalje štovao razbojnički zakon i običaj; no usred dnevnoga zbivanja znale bi bljesnuti slike iz sna i zaustaviti mu ruku u nepočinstvu, ili nogu u zastranu.

        Kako je vrijeme prolazilo, njega sve više stadoše snalaziti slutnje i sjećanja nekoga drugog bića. Povjeri se jednomu starcu iz čopora, čovjeku iskusnu u stvarima sna. On mu reče da je opsjednut, da se radi o izvjesnomu blagom ludilu, i da je jedini lijek što više se posvetiti poslovima dana. Kraljević je jedno vrijeme tako i činio – s novom se snagom  predavao starim bavljenjima.

        Otpočeo je pravi dvoboj između nepoznatih uspomena i onoga što je slovilo kao poznato i pouzdano. Sve začuđeniji, kraljević je sebe nalazio usred kreševa, gdje je uskakao u obranu svojih dobara, dopadajući rana, padajući, izdišući, umirući, dižući se od mrtvih, opet ratujući, i opet umirući.  Tako je to trajalo i trajalo. Polako i gotovo krišom od sebe, sve je manje sudjelovao u dvoboju, i sve ga više promatrao - začuđen, radoznao, ponekad uzbuđen.

 

        Jedini koji je znao što se s njim zbiva, bijaše onaj starac. On je bio jedan od družine koja ga je bila otela iz kraljevskoga doma. Znao je da krv dolazi po svoje. Jednoga dana kraljević se više nije mogao sjetiti vlastitoga imena; sjedio je u kutu sobe šapćući:

“Tko sam ja? Tko sam ja? Tko sam ja”?

Razglasi se po cijelomu plemenu da je mladić obolio, da više ne prepoznaje svoje ime. Da k tomu više ne mari za jelo i pilo. Da živi sam. Da su na njemu dronjci. Da je oko njega nečistoća i zadah.

Dovedoše liječnike i vrače. Oni su mu iglom ubrizgavali ime u žile – ime, kojim su ga zvali. Ali mladić ga i opet nije prepoznavao – izbacivao ga iz sebe kroz nos i usta, pitajući neumorno:

“Tko sam ja? Tko sam ja”?

Jedne večeri priđe mu onaj starac, pa mu reče:

        “Nisi ti, sinko, bolestan. Naprotiv, tvoj zaborav je znak zdravlja. Jer ovo naše ime nije tvoje ime... “

        Mladić ga mutno pogleda.

        “Odakle to tebi“?

        “Od tebe. Sjeti se. Svoje pravo ime dobio si s rođenjem. Ono ti se sada spušta na usta i traži da ga izgovoriš”.

        “Odakle to tebi“?

        “Ja sam bio jedan od onih koji su te oteli.”

        I starac mu ispriča, sve vlas po vlas.  

        Dugo je pričao. I kako je priča tekla, tako se mladićev pogled bistrio, dronjci se na njemu pretvarali u kraljevsku odjeću, zadah je postajao miris. Na kraju priče pred starcem je stajao prekrasan kraljević u odori od svile i baršuna, s pojasom od zlata; o boku mu visila sablja, na prstu sjao dijamant njegova roda.

        “Hvala ti”, reče starcu. “Da nemam oca, tebe bih nazvao ocem. Ovako te zovem prijateljem svoje duše, jer si mi pomogao da se sjetim tko sam”.

        “Odlaziš“? upita starac.

        I gledao je za njim dok je odmicao na bijelomu konju, gledao i tužan i sretan.

        A onda se polako uputio njegovim tragom.

        “Tko može reći da i mene nisu oteli”? pomislio je hodajući, primjećujući kako mu korak postaje sve mlađi.

       

 

        TKO MOŽE REĆI DA I MI...?

 

 

 

Vesna Krmpotić, DIVNI STRANAC, knjiga 4. (još neobjavljeno)