19.  KRALJEV DVORAC I SINJA NIGDJEVINA

 

        Kraljica se osjetila uvrijeđenom, ne zna se zašto. Podcijenjenom, i opet se ne zna zašto. Gurnutom u stranu, mada strane nije bilo.

        “Ti više voliš svoje kraljevstvo nego mene”, predbacivala je kralju.

        Kralj ju je gledao i šutio, a ona je željela da on jasno i glasno kaže kako mu je ona dragocjenija od kraljevstva. On to nije rekao, i kraljica je strčala niz stepenice dvorca i zajapurena izjurila u vrt. Tu je zastala, tobože da otkvači čipku od trna, a sve krišom gledajući iza sebe, da vidi ne slijedi li ju kralj. Ali kralja nije bilo.

Onda ona jurne na cestu, pa u polje; i opet stane, praveći se da joj je ispao ukrasni češalj, a sve gledajući iza sebe, u nadi da će ugledati kralja. Ali kralja nije bilo.

Onda ona gorko zabrza dalje, zađe u bespuće, pa u sinju nigdjevinu. Tamo je sjela na trpku zemlju, i od srca se rasplakala, tu i tamo zirkajući put bespuća u nadi da će kralj ipak doći da ju kući vrati. Ali kralja nije bilo.

Kraljica se našla u pravoj, pravcatoj nepogodi. Možda bi još uvijek mogla naći put povratka u dvorac, ali nije htjela. Htjela je nauditi sebi, da bi ražalostila kralja. Hodala je po nigdjevini, šapućući:

“Neka on vidi kako mu je bez mene, neka vidi...”

Cipelice od svile već su se otrcale, suknja se poderala, kosa razbarušila, vjeđe ostale bez zelene tajne. Nalikovala je na običnu ženu. I postala je obična žena, koja se tek u snovima sjeća svojega nekadašnjeg života.

Radila je kao švelja, kao prelja, kao tkalja, kao pralja. Bila je metla smetlarima, glina grnčarima. Hrapavi su ju kočijaši jašili, bičem opletali. Poružnila je. Pogružila se. Ishlapila. Ogrubila.

Onda... Čovjek odrpanac priđe joj s leđa i rekne:

“Dosta je, idemo kući”.

Ona se okrene, pogleda ga, i zaplače. Nije znala zašto plače - možda zbog te riječi, “kući”. Nije znala tko ju je izgovorio. Ali je pošla s njim ne pitajući.

Kako su izlazili iz sinje nigdjevine, tako je odijelo na odrpancu postajalo svilenije, otmjenije, skupocjenije, a svrh čela mu poče iskriti kruna. No isto i na njoj – stara suknja poče se vraćati u mladost, jednako i njezino pogruženo tijelo; a njezino poružnjelo lice stade svijetliti  mladom ljepotom. Kad su stigli do ulaza u dvorac, preko polja i bespuća, kraljica još jednom zaplače.

“Gdje li sam sve bila i što li sam sve radila, i kolike sam godine u tuđini protavorila...”

“Okreni se i pogledaj gdje si bila”, reče kralj.

Kad se okrenula put nigdjevine, ugledala je dvorac, kralja, i sebe usnulu, naslonjenu na kraljevo rame. Kad je vratila zapanjeni pogled preda se, i opet je ugledala dvorac, kralja, i sebe budnu, naslonjenu na kraljevo rame.

 

 

Izbor između  kralja i sinje nigdjevine, izbor je između  budnosti i sna.

 

 

 

Vesna Krmpotić, DIVNI STRANAC, knjiga 7. (neobjavljeno)