65. KRALJ-ŽABA

 

        Jednoga dana, vjetar je dohujao do bare s listom papira pod skutom. Bio je to list iz dječje slikovnice. Zakovrtnuo se u zraku časak, dva, a onda je sletio na površinu vode. Jedna se nesluteća žaba tu našla. Vidjela je sliku. Nije mogla vjerovati očima: na slici žaba sa zlatnom krunom na glavi. Pred žabom stoji princeza, ponizna, sretna.

        Prije nego što se list rastočio u vodi, nesluteća žaba pogleda još jednom, pa još jednom: nema što drugo - prava pravcata žaba, ali okrunjena.

        “Tko sam ja”? zakrekeće tad zapanjena, uzbuđena žaba. I zaključi:

        “Ja sam neotkriveno blago”.

        Otada je ta žaba svakoga dana okom svojega sjećanja gledala okrunjenu žabu, i pred njom sretnu, poniznu kraljevnu. Tako je tu sliku uporno gledala, te se jednom zgodilo da je slika na časak oživjela. Okrunjena žaba okrenula je pogled prema običnoj žabi, isturila glavu iz slike, i objavila:

        “Tako je, ti si ja”.

        I opet se vratila u sliku.

        Obična je žaba otada još žešće prizivala prizor iz dječje slikovnice. Prestala se družiti s ostalim žabama da joj to ne bi oduzelo dragocjeno vrijeme prijateljevanja s njezinom kralj-žabom. Druge su ju žabe proglasile ludom, bolesnom, beskorisnom ne-žabom.

        Nitko nije slutio što se događa u bari.

        Sve dok jednoga dana nije u vodu pala zlatna lopta. Za loptom je dotrčala princeza, razbarušena, zaplakana.

        “Loptu, loptu, vratite mi loptu”! zaklinjala je.

        Žabe nisu razumjele. Lotosi su svom snagom zamirisali. Granje je zašumjelo. Čaplje su uzletjele. Voden-kukci su se rastrčali po površini bare. Ali nitko nije znao o čemu se radi.

        Onda je iz vode izronila žaba sa zlatnom krunom na glavi. Podronila je pod loptu, i ponijela ju na kruni. Doplivala je do obale, noseći loptu vrlo pažljivo i svečano. Na obali je stajala kraljevna, sretna, ponizna. Poklonila se žabi. Prihvatila je loptu. Nasmiješila se. Poslala poljubac. Otišla.

Kralj-žaba ogleda se po bari kraljevskim pogledom nekoga tko može sve, ali neće ništa. Bara je zastala, zastakljena od čuda. Onda okrunjena glava zađe pod vodu, polako, ne praveći ni šum, ni mreške.

Na mjestu njezina urona izroni ona priprosta, beskorisna, suluda žaba. Reče:

“Kako vam se svidjela kraljevna”?

 

 

Svijet je povremeno zadivljena bara.

 

 

 

Vesna Krmpotić, DIVNI STRANAC, knjiga 9. (još neobjavljeno)