24. KRALJ? KRALJICA?

 

Na rastanku, kralj i kraljica su se okladili.

“Zaboravit ćeš me”, rekao je kralj.

“Ne, neću”, rekla je kraljica.

“Hoću da me zaboraviš. Moraš me zaboraviti”.

“Ali ja te ne mogu zaboraviti”, odgovori kraljica. “Otići ću u tuđu kuću, ali te neću zaboraviti”.

“Natjerat ću te da me zaboraviš. Uzet ću ti riječi, jezik kojim govorimo, s jezikom ću ti uzeti sjećanje, sa sjećanjem ljubav. Poslat ću te u dalek kraj gdje nitko za mene nije čuo”.

“Pa ako mi i uzmeš jezik... svejedno, nećeš uspjeti. Ja ću te nekim svojim nijemim dijelom pamtiti”.

Kralj se malone razbijesnio. Udario je šakom o stol od tvrde mjesečine, i odsjekao:

“Naređujem ti da zaboraviš“!

Kraljica ga pogleda kroz suze.

“Dobro, poslušat ću te. Ali reci mi, zašto? Kad bih znala da je to za tvoje dobro.. za tvoju slavu, na primjer...”

“To se ne pita”, obrecnu se kralj i nestane u kraljici, zaboravi se u njoj.

A ona se ogleda oko sebe i ugleda prazninu, punu svakojakoga nemuštog obilja. U pustomu razgledavanju prošle su mnoge godine.

“Čega li sve nema”, šapnu kraljica.

I zaigra se s milijun neimenovanih stvari. U pustoj igri prođoše mnogi životi. Umori se. Rastuži se. Ostane bez želje i znatiželje. I tada nehotice izusti kraljevo ime.

Kao da je prozvan, protrči gušter. Ona pođe za gušterom kao za jedinim tragom. Gušter utrči u rupu ispod panja. Kraljica stade pred panj, i stajala je tako dok joj na usne opet ne navre, samo od sebe, kraljevo ime. S panja uto poleti leptir, tamnocrven, gizdav. Kraljica pođe za leptirom i stigne na livadu. Leptir sleti na cvijet. Kraljica se spusti na travu kraj cvijeta, i čekaše. Više nije znala što čeka. Ali usne su i dalje radile svoj posao: poslije izvjesnoga vremena izgovoriše kraljevo ime. Iz cvijeta se tada izvije miris.

Tako je kraljica obišla svijet, krsteći ga kraljevim imenom. Napučila je njegovim imenom šumu i more, zašla je u velike i male gradove, imenovala ceste i puteljke. A onda se, jedne večeri, umorna i stara, pružila po goloj visoravni, i zagledala se u zvijezde. Izgovorila je put neba njegovo ime, i opet ne znajući čije ime izgovara. Sretna je gledala kako je zvijezda za zvijezdom u odvrat zatitrala. I kad je svaka, i najdalja, bila dodirnuta imenom, kraljica pomisli:

“Eto, sve sam obišla. Nema više svijeta“.

Spremi se da zauvijek izađe iz oklopa svih svojih potrošenih tijela. Onda joj se usne, same od sebe, stadoše okretati prema nutrini vlastitih usta. Bilo je to kao da se cio prostor okreće nekud unutra, nenaviklim smjerom. 

“Što radite, usne moje”? pitala je glasom, koji se također gubio put grla.

Kad su se posve okrenule, usne svečano prošaptaše kraljevo ime.

Istoga se časa sjetila što je svojim zaboravom svijetu dala. Istoga je časa rekla:

“Naređujem ti da se sjetiš“!

I kralj se, zaboravljen u kraljici, sjetio sebe.

Kralj! Kraljica!

 

 

Vesna Krmpotić, DIVNI STRANAC, knjiga 7. (još neobjavljeno)