Netko nam uporno želi ukrasti

topli zagrljaj snježnog prosinca,

onako tiho,

šapatom

uvlačeći se u svaku poru onoga

što zovemo život,

bremenit ponekad svime

osim lakonogog hoda radosti..

Ali mi je imamo,

uvijek negdje

iz neke zaključane škrinje duše

izvučemo je

okićenu uspomenama

koje nam nitko ne može ukrasti

jer su čvrsto priljubljene

uz stijenke našeg srca..

Ne mogu nam ukrasti

onaj prvi, začudni pogled pun zvijezda

kada nas je nebo

darovalo prvim snijegom

dok bijasmo djeca...

Ne mogu nam oduzeti

onaj prvi kliktaj sreće

kada smo otvorili kutiju

u kojoj je sva ljubav svemira

kroz srca najdražih bila darovana

našoj duši...

Nikad neće nestati miris toplih medenjaka

niti toplina majčinih ruku

koja ih je u tišini, dok smo spavali

spremala za badnju večer..

Svjetlo koje nam je darovano

niti jedan kradljivac nam ne može oduzeti

osim nas samih

ako zaboravimo

da ga imamo

neugasivog za svijet..

Može li nam itko ukrasti

onu mrvu ljubavi

koja je dovoljna

da kroz nas

promijeni svijet?

Svatko u svom svemiru čuva svoj prosinac,

svoju škrinjicu želja

i prstohvat radosti..

I ništa od toga se ne može ukrasti

ako mi sami ne postanemo lopovi

vlastitog sefa radosti..

U mojoj zimi

ptice pjevaju usred najvećeg snijega,

i cvijet ne gubi boju neba

i kad je okovan hladnoćom...

Moj prosinac još uvijek skriva

toplinu ljudskog srca

i malenu iskru milosrđa

koja se časkom u vatru pretvara

ako je netko prozebao

od hladnoće

ljudske bešćutnosti..

I znate zašto još ne mogu biti pokradena?

Jer žižak koji dobivam

uvijek poklonim nekome drugome

djetetu, prijatelju,

uvijek je negdje drugdje

pa se jednom vrati..

Brige i tuge

tako zbunjene

odlaze od mene..

Takav je moj prosinac

i svaka moja zima..

Život uvijek pruža mogućnost

da ga oslikamo

bojama radosti..