103. KRAĐA DUŠA
Divnoga Stranca optužiše da krade duše. Optužnica je bila duga i zamršena, i vrlo učena. Dok su ju čitali, zavladalo je pijano stanje u sudnici; nekim je sucima i ponekomu u općinstvu pozlilo, neki su zakolutali očima, bili iznijeti na zrak, a neki su počeli nesuvislo govoriti i neobuzdano se smijati.
Na kraju, kad se ludi oblak spustio do gležnjeva i sve ih u sebe svezao, upitaše Divnoga je li uistinu krao duše, kao što piše u optužnici.
On se nasmiješio, rekavši:
“Biste li vi krali nešto što vam pripada”?
Onda su, kao svjedoka, pozvali jednu bezazlenu i svježe ukradenu dušu.
“Ti si, dakle, ukradena, sirotice. Nas ovdje zanima kako i po čemu znaš da si ukradena”? pitao je tobože nepristrani sudac.
“Po tomu što više nisam tamo gdje sam bila”, tanko je pjevušila duša. “Sad sam na drugomu mjestu”.
“Kakvo je to drugo mjesto, opiši nam”?
“Nemoguće ga je opisati, gospodine suče”.
“Pokušaj”, lanu sudac, nadajući se udaromu dokazu. Zapravo je cijelo vrijeme s mukom potiskivao pijanstvo u sebi. I jedva izgovori zadanu rečenicu: “Zbog istine, pokušaj”.
“Zbog istine... onda dobro”, zaiskri duša. “To drugo mjesto zapravo je prvo mjesto. To drugo mjesto nije nalik ni na jedno drugo mjesto, ali su neka druga mjesta tu i tamo njemu nalik. Bila bi šteta, gospodine suče, da ga ne upoznate – mislim, putem sebe”.
Sudnica se zaljulja kao otkvačena galija. Uletješe novi, nezaraženi redari, i navališe batinama na pjenu.
Onda se sudac okrene Divnomu Strancu i ozbiljno ga upita:
“Možeš li me načas ukrasti, da i ja vidim o čemu se radi”?
“Bojim se da Mi poslije toga nećeš htjeti suditi”, odgovori mu Stranac. “Odluči”.
Sudac se čas, dva predomišljao, a onda se ipak, a onda se ipak... odlučio za ono za što se odlučio u početku. Jer netko mora zaigrati ulogu krivosuđa.
Zahtjevi su igre raspoređeni prema našim sklonostima.
Vesna Krmpotić, DIVNI STRANAC, knjiga 5. (još neobjavljeno)