102. KOTAČ SAMOKRET

 

       Bile u istoj ulici kuća uz kuću, i u svakoj kući po složna obitelj, buduća porodica. U jednoj od njih rodilo se žensko dijete. U drugoj se obitelji željno čekao sin, ali ga nije bilo. U toj se kući uzdisalo, i govorilo susjedima:

        “Kamo lijepe sreće kad bismo se orodili. Kad bi nam se rodio sin - ženik za vašu kćer. Pa da nam djevojčica bude snaha.”

        Prolazile su godine, a sina nema, pa nema. Djevojčica već poodrasla, pletenice joj do pojasa. A onda se dogodi ono čemu se više nitko nije nadao: rodi se dječak, lijep kao sunašce.

        Bilo bi se i više slavilo i svetkovalo rođenje sina da se moglo reći “evo nam zeta.” Ali se zbog razlike u godinama to nije moglo reći. Djevojčica je već završavala školu, kad je dječak tek prohodao.

        Djevojčica, sad već djevojka, veoma je voljela dječačića. Svuda ga je sobom nosila, s njim se igrala, hranila ga, tetošila. Govorila mu u šali: “Mužu moj maleni.” A dječačić je to dobro zapamtio. Kazivao je svima u ulici da će se oženiti svojom susjedicom. U znak obećanja da će tako i biti, ona mu pokloni zlatni lančić s privjeskom u obliku sretne djeteline.

        Djevojka je pošla u grad u neku veleškolu, i dolazila je kući samo o praznicima i blagdanima. Dječak ju je željno čekao. Kad bi se pojavila, cijelo je vrijeme provodio u susjednoj kući. Već je bio dovoljno odrastao da nikomu ne govori kako je on djevojčin prosac i budući muž. Ali se bezdano, beznadno, zaljubio u nesuđenu mu nevjestu.

        Djevojka nije imala pojma što se događa u dječakovoj duši. Nije mogla znati da se u njega utisnulo ono djetinjsko “mužu moj maleni,” kao sveti zavjet i obećanje, i kao jedino ime njegova cilja, koje nije moglo ni potamniti, ni potonuti. Ne, djevojka to nije slutila, i ona se zbog te neslutnje po cio dan s dječakom družila, dopuštala mu da joj plete kosu, da s njom ruča i večera, igra se skrivača po tavanima i podrumima. Ta bila je od njega starija tuce i pol godina, a stasom viša za dva, tri pedlja.

        Svejedno, on ju je jednoga jutra iznenadio pitanjem:

        “Kad bih te ja zaprosio, bi li pošla za mene?”

        “Ne bih,” odgovorila mu je, pomalo nesigurna šali li se njezin prijatelj iz djetinjstva, ili je ozbiljan. I doda:

        “Pa ja sam prestara za tebe, mali.”

        Kad se djevojka vratila u grad, dječak odluči da će naglo odrasti i ostariti, ne bi li doskočio razlici između sebe i svoje ljubljene. Od časa odluke, počelo se događati neviđeno čudo: svakoga je dana narastao za prst, a jednoga se jutra izdužio za cio pedalj. Koža mu se oko očiju naborala Više nije bio nalik na dijete, iako je bio dijete. Uskoro, više nije bio nalik ni na mladića, već na čovjeka u zrelim godinama. Pojavila se i pokoja sijeda vlas. Rasklimaše se i poneki zubi.

        Očajni su ga roditelji vodili kod mnogih liječnika. Ovi su listom slijegali ramenima i izjavljivali da takvih slučajeva u nas još nije bilo, ali da u knjigama piše da ih tu i tamo u svijetu ima. Dječak, sada već čovjek, jedini je znao što je uzrok njegovoj tobožnjoj bolesti. Ali on je šutio, čekajući prigodu da navodni gubitak pretvori u dobitak.

        U međuvremenu je djevojka završavala svoje veleškole, i zadugo nije dolazila kući. Pisala je majci i ocu da nema vremena. Govorkalo se da se odala životu nedostojnu svoje ulice - da pohađa zloglasna mjesta i druži se s noćnim ljudima. Dječak je o tomu slušao, ali nije vjerovao.

        Onda je jednoga dana ipak došla. Na iznenađenje cijele ulice, dovela je zaručnika. Zapravo, zaručnik i ona stigli su kolima, kakva selo još nije vidjelo.  U djevojčinoj se kući uskoro priredila zaručnička gozba i zabava, na koju je bila pozvano cijelo bliže i dalje susjedstvo. Izabranik bijaše mlad i pristao, rekoše i bogat, a djevojka preko ušiju u nj zaljubljena. Svi su čestitali mladomu paru, i darivali ih kako je tko mogao.

        Usred veselja djevojka se sjetila svojega malog prijatelja, jer ga nije vidjela među pozvanicima:

        “A gdje li se samo djenuo moj maleni muž? Oh, sigurno se već brije, i nosi duge hlače.”

        Pristupio joj je čovjek srednjih godina i rekao joj:

        “On je otputovao, gospođice, a mene je zamolio da vam isporučim njegove čestitke.”

        Uruči joj zlatni lančić s privjeskom u obliku sretne djeteline, i bez riječi se izgubi iz kuće, iz ulice, iz sela. Za njim se odseliše i njegovi roditelji. I svi troje nestadoše netragom.

 

        Njihova je ku}a dugo zjapila prazna. A onda se doseliše neki novi mladi i zaljubljeni ljudi. Kad su vidjeli da je njihova susjedica rodila sina, rekoše malo u šali, malo ozbiljno:

        “Da se orodimo? Nama će se roditi lijepa kćer.”

        Majka je stavila sinčiću oko vrata zlatni lančić s privjeskom u obliku sretne djeteline. A doseljenici su ponavljali, malo ozbiljno, malo u šali:

        “Eno nam zeta. A nama će se uskoro roditi vaša lijepa snaha.”

        Kao da su tom izjavom potpisali i u svijet poslali vjerodajnicu bez pokrića. Rodila se lijepa kćer, ali tek kada je sin već zašao u zrelu dob. Pamteći priče roditelja, on je svuda nosio malenu djevojčicu i tepao joj: “Ovo je moja mala nevjestica.” I poklonio joj zlatni lančić s privjeskom u obliku sretne djeteline.

        Pričaju da je jedno od ovo dvoje bolno platilo dug zakašnjenja, naime, stizanja prije roka. Pričaju, nadalje, da se u toj ulici, kuća do kuće, otada uvijek tako događalo, i da su neki to događanje nazvali kotačem samokretom. Neki drugi, ukletošću. A neki treći, računom bez krčmara.

       

 

        Ako ništa drugo, može se birati ime događaja...

 

 

Vesna Krmpotić, DIVNI STRANAC, knjiga 3.