KOTAČ NEBESNIKA

 

        U šestomu svemiru granica tijela lelujava je, i pomična, i propustljiva. Kad nosnice udišu miris, tijelo se širi, mirišući samo. Kad sluh pođe za kakvim čarobnim napjevom, tijelo zabruji poput strune, i počne pratiti pjesmu, dodajući joj svoje rasporede čujnosti. Isto se događa s vidicima – ugledani očima, oni istoga časa zaplutaju u tijelu kao u staklenoj vazi, prelijevajući se jedni u druge, ponegdje se stapajući. Tijela su u šestomu svemiru sačinjena od tananih magnetnih niti, koje se hrane ljepotom.

        U susretu tijela s tijelom, granica bi se znala otvoriti i propustiti u unutarnje iskustvo bića draž i snagu druge unutarnjosti. Tijelo ih može zadržati i posvojiti, ili ih izdahnuti kroz prozirnu kožu. Svačija se uspomena može naći u svačijemu tijelu. Takvo je šesto nebo – raj koji je bezgranično nezadržan granicama.

        Ali kad kucne neminovni čas, u kojemu se većina nebesnika vraća na zemlju da bi tamo, u kući zemaljskog veleposjednika, služila sedam dugih stoljeća, prethodno se sve uspomene i sva iskustva vraćaju samo onima kojima i pripadaju, i svatko ostaje sa svojom prtljagom sam.

        Prepoznaju li se na zemlji? Neki nesvjesno, slutnjivo, a neki s jarkim blijeskovima sjećanja. Mnogi se vjenčaju, ili se jedni od drugih rađaju, da bi zadovoljili žudnju za nekadašnjom blizinom. A mnogi odbijaju svako zbližavanje na zemlji, da ne bi naudili uspomeni na neponovljivo blaženstvo. 

        Ima ih koji pokušavaju i ovako i onako, jer su zbunjeni. A ima ih i koji noću, u vrijeme dubokoga sna, odlijeću na vrh Kailaš planine, gdje gozbuju, pjevaju, i vode ljubav, i prije buđenja zadaju riječ da se neće sjetiti, a ako se sjete, da neće razumjeti, a ako ipak razumiju, da neće nikomu reći, a ako ipak kažu, da će ostati ismijani i neshvaćeni.  

 

 

Pojmovnik, redom:

 

Vidi negdje naprijed.

 

 

Vesna Krmpotić, DAVNOBUDUĆA SADAŠNJOST   (još neobjabljeno)