Postoji vrijeme za bajke, postoji vrijeme za sve ono što sa bajkama nema ničeg zajedničkog, a to zovu stvarnošću.. Tako nekako.. Postoje ljudi koji  razdvajaju stvarnost i bajku, i postoje oni, koji te dvije sfere života uporno pokušavaju sastaviti u jednu cjelinu.

Oni, na prednjoj strani naslovnice romana koji se životom naziva, te sastavljače bajki i zbilje nazivaju blaženim ludama, koje eto, uz djecu, Bog nekako uvijek gleda kroz prste, pa ih sačuva.

Da ne duljim previše sa uvodom, slučajno sam se pozabavila pitanjem stare bajke pod nazivom „Košulja zadovoljnog čovjeka“. Vječito pitanje koje se i dan danas vrti, zavrtilo se i na vrteški moje duše..

Postoji li uopće danas potpuno zadovoljan čovjek na kugli zemaljskoj, i ako postoji, što ga to čini tako zadovoljnim?

Ja kao ja, odmah sam se prebacila u dimenziju kraljevstva, gdje je živio Kralj kojemu nitko nije mogao ugoditi.. Toliko mu je bilo dosadno, da se razbolio i zapao u tešku depresiju..

Imao je sve što je poželio, a opet je bio beskrajno nesretan..

Mudraci su tražili lijek za njegovu boljku, međutim, nitko ga nije mogao razveseliti. Kažu da je jedan mudrac otkrio da Kralj može biti ponovo sretan ako mu obuku košulju zadovoljnog čovjeka. No, gdje god bi krenuli, nisu mogli naići ni na jednog čovjeka koji bi bio zadovoljan i sretan sa onim što ima. uvijek bi nešto nedostajalo.

Konačno, slučajno su naišli na jednoga seljaka, koji je pjevušeći, obrađivao svoju zemlju. Kad su ga pitali, da li je zadovoljan sa svojim životom i onim što je postigao, sa osmjehom je odgovorio da jest..Ništa mu više ne treba da upotpuni svoju radost.  Jednostavno, bio je zadovoljan sa onim što ima.

Presretni mudraci su od čovjeka zatražili košulju, no, on je nije imao..

I što sad?

Kažu da je Kralj umro od tuge i dosade, a naslijedio ga je njegov sin, prepun planova za svoje buduće kraljevstvo.

Širio je svoje granice, odlazeći u ratove, osvajajući malo po malo svijet.  Gomilao je zlato, dragulje, riznice su mu bile prepune blaga, a odaje lijepih žena. Što bi mogao poželjeti više?

No, mladi Kralj je naslijedio očev sindrom nezadovoljstva i dosade, i malo po malo, zasitio se svega što je imao..

Ponovo su mudraci razmišljali što da čine, da mladi kralj ne prođe kao njegov otac. I opet je netko saznao za rješenje: treba naći onoga čovjeka bez košulje, i natopiti rupčić kapljicama znoja sa njegovih pleća..  Rekoše da je to znoj potpunog zadovoljstva, i samo taj čovjek, jedan jedini, koji ne nosi košulju, može pomoći mladom kralju na umoru.

Opet su mudraci krenuli na daleko putovanje, nadajući se, da će uspjeti pronaći zadovoljnog čovjeka, prije nego mladi kralj napusti ovaj svijet..

Dugo su tražili zadovoljnog čovjeka, a on nije bio tamo, gdje su ga vidjeli posljednji puta..

Konačno, ljudi su uputili mudrace na jedno visoko brdo, gdje je na vrhu bila koliba, u kojoj bi trebao živjeti zadovoljan čovjek.

Žurnim koracima, popeli su se na brdo, i pokucali na vrata, pripremivši meki svileni rupčić za blagotvorne kapi zadovoljstva.

Kad su se vrata konačno otvorila, njihov čovjek je na sebi imao košulju.

I nije bio zadovoljan.

Očajni mudraci su ga pitali zašto je odlučio obući košulju, i što ga je na to natjeralo.

Čovjek je odgovorio:

„Samim vašim dolaskom, prvi puta, kad ste mi uopće spomenuli zadovoljstvo, u meni se počela rađati klica nezadovoljstva. Živio sam sretno, ne razmišljajući da li sam zadovoljan. Ja sam to jednostavno BIO, bez pitanja i sumnji, postoji li nešto drugo osim toga. Kao kad svetom čovjeku, koji živi svetost, a ne zna da je svet, otkrivate da je on svetac..

Neminovno, svetost prestaje to biti, jer počinje RAZMIŠLJATI o tome.. Moje zadovoljstvo je prestalo, kad sam počeo razmišljati o tome.. Tisuću sumnji mi se počelo rojiti po glavi: „Da li trebam obući košulju ili ne? Da li je sve što imam u životu zaista sve, ili mogu postići još nešto, još više?“

Na žalost, čini mi se da sam ja bio jedini zadovoljan čovjek u kraljevstvu, dok mi vi niste prišli i otkrili mi to.. Nasljednika nemam, da bih ga mogao uputiti na moju grešku i ponovo ga naučiti da bude zadovoljan. Zapravo, to se ne može naučiti. Svako učenje povlači razmišljanje, a potpuno zadovoljstvo isključuje razmišljanje...“

Mudraci su se tužno udaljili od posljednjeg čovjeka, koji više nije bio zadovoljan.

Bajka teče dalje..

I svakako treba imati sretan kraj.

A oni koji sastavljaju bajke i stvarnost, uvijek će znati pronaći priče sa sretnim završetkom..