Dragi moji! Početkom ovog mjeseca promijenila sam posao. Nakon 24 godine vožnje i po 100 kilometara u jednom pravcu, konačno posao u gradu, par minuta pješice. Koje olakšanje za mene. Nema više straha od radara, krivog parkiranja. Prava ušteda na vremenu i novcu.

Iako sam već dugi niz godina u St. Gallenu, nekako sam imala pravu averziju raditi u graskoj bolnici. To je ogroman kompleks, više od 20 zgrada, raštkanih po cijeloj ulici, spojenih podzemnim hodnicima, u kojima sam se već prvog dana izgubila. U jednoj se zgradi presvlačim, u drugoj radim, u trečoj idem na ručak i sve mi se izmiješalo u glavi od silnih  smjernica zavoja i hodnika....

Već u ranim jutarnjim satima, po tim je  hodnicima prava gužva. Za onog koji još napola spava, preporučila bih dodatno osiguranje.Jer bešumna vozila, koja prevoze hranu, krevete, kolica sa pacijentima, naprosto se stvore pred tobom ili iza tebe i samo onaj, koji je sasvim budam, u stanju je na vrijeme se odmaknuti, skloniti  u prvu, obližnju nišu.

Prvog sam dana bescijljno lutala podzemljem, u potrazi za mojom uniformom i kad sam je konačno našla, tek onda sam bila u gabuli. Kako sad pronaći svoju garderobu, pa onda odjel? Mislim da mi se na licu jasno vidjela zbunjenost i izraz panike jer na svakog kojeg sam naišla, odmah me pitao jeli mi potrebna pomoć.

Odjel na kojem radim nalazi se na devetom katu, a pogled sa prozora je veličanstven. Gotovo cijeli grad mi se nalazi pred nogama.

Najzanimljivije od svega je svakako pista za slijetanje helikoptera, Ovog sam vikenda imala prilike gotovo svakih pet minuta doživjeti njihovo spuštanje i polijetanje.Pitala sam se , zar ljudi nemaju pametnijeg posla vikendom, naprimjer odmarati se , umjesto što se penju po planinama i uvaljuju se u nezgode.Jer s tim u vezi i moj se posao iz minutu u minutu povečavao.

Kako je to neurološki odjel intenzivne njege, na kojeg dolaze svi oni koje treba najmanje 24 sata promatrati, selila sam pacijente na drugi odjel da bih mogla primiti nove i pritom postala pravi majstor u guranju kreveta, presvlačenju posteljine. Svakako bi me mogli zaposliti u nekom hotelu kao najbolju sobaricu.

Mlada, vrlo dobro uigrana ekipa, od silnog posla kojeg sam zatekla već prvih dana, nije se uspjela ni pošteno predstaviti. A ja , za peh, zaboravila sam svoje naočale, pa sam se mučila čitati njhova imena , napisana sitnim slovima na njihovim iskaznicama, obješenim oko vrata.

Tako sam Ester čitala Elena, Michael je bio Martin., Katarina je postala Kristina. Prekrstila sam sve od reda i preko reda , da ni sami više nisu znali kako se uistinu zovu.

Glava mi je od silnih informacija bila poput Cocinog bubnja koji je svirao u stilu hip - hop muzike.Možete si zamisliti kako mi je bilo, s obzirom da najviše od svega volim klasičnu glazbu.Mislim da sam na kraju radnog dana, pod dojmom tog bubnjanja informacija, više hip-hopsala ulicom nego hodala.

Bacili su me u hladnu, duboku vodu, punu modernih monitora, bezbroj žica, utičnica, sve u križ - kraž, tako da više nisam znala  koji se kabel sa kojom utičnicom spaja. Sve u svemu čista zavrzlama.Od bezbroj lampica i zvučnih alarma, nisam više znala razlikovati kad zvoni pacijent, a kad telefon.

" Halo..", javljam se na telefon i uredno predstavim, a pacijent sa druge strane mi odgovara:

" Halo, tu sam. Ja vas trebam za noćnu posudu."

Krasno, mislim si, a jesi zmotana.Smijeh sa strane, zezanje.....tješenje. I njima je tako bilo prvih dana.

Pa onda vizita. Svakog dana neka nova lica. Pitam se u sebi, pa dobro ljudi , koliko to vas doktora ima?

Njihova se imena nisam ni trudila pročitati, zapamtiti. Ionako bih ih sve pomiješala i zbunila. A znate, zbunjeni doktor, bolesni, uplašeni pacijent...to i nije baš neka sjajna kombinacija.

Sve u svemu, mislim da sam upala u jednu veliku košnicu. Svi zuje, svi rade... a pacijent? Tja, kad mu se malo razbistri u glavi, sretan i zadovoljan od nas ode, pa makar i nije konzumirao med.