Bio jednom jedan čovjek koji je odbijao umrijeti. Učinio bi taj sve samo kako bi prevario Smrt. Jednom je prilikom prenio i Kugu u svoje selo. Bila je to strašna crna ženetina, sa srpom u ruci, vražjih nogu i lica samo od košćurina. Iako su ljudi stražarili pred selom i pucali iz pušaka kako se Kuga ne bi provukla, dosjeti se onaj čovjek da je ponese na leđima. Iako se u početku činila laka kao pero, uskoro mu bivala sve teže i teža dok je napokon nije ispustio pred kućnim pragom. Tada sklopi još jedan savez s Kugom. Zamoli ga ona tako da u njegovoj kući rodi dijete, malog Kugića i da će zato moreći po selu zaobići njegovu kuću. Svidjelo se to čovjeku, bio je to pravi način kako još jednom izbjeći smrt. I rodila Kuga crno, grdno dijete u njegovoj kući, te nastavila kako je naumila. Pomorila ona čitavo selo, a kuću onog čovjeka nije dirala. Odahnuo on, no ne zadugo. Uskoro Kolera  harala njegovim krajem. Ustraši se čovjek, to je Smrt šalje po mene. I kao i svaki put do sad dosjeti se on još jednom kako prevariti Smrt. Sklopio on kumstvo s tom sićušnom ženom, koja je imala jedno oko i jedno uho, te isto toliko zubiju gore i dolje. No zato je imala dva jezika i tri nozdrve iz kojih je sukljala otrovna para. Obeća mu Kolera kako će on ostati živ, jer jedino na njega neće puhnuti i oliznuti se jezikom. I tako još jednom čovjek prevari Smrt. Ali znao je on da to nije dobro rješenje jer Smrt ne odustaje. Nakon Kolere, opet će poslati nešto i onda opet i tako sve dok ga ne uhvati. I upravo mu tad bljesne najsavršenija ideja do sad. Prevariti Smrt možeš jedino tako, da i sam postaneš smrt, ali da pri tom nisi mrtav. I odluči čovjek umrijeti, ali ne da bi bio mrtav, već da bi postao jedan od nemrtvih, jedan od onih koji su već davno umrli svoj ljudski život, ali se i dalje vraćaju i ustaju iz mrtvih kako bi živjeli nekim drugim, vječnim životom. I odluči čovjek postati korlak, kudlak, vukozlak, ukozlak, vukodlak ili kako li je sve narod već zvao te noćne nemani.  Stoga ode on ravno k vragu, da i s njim sklopi savez. Obećao se on njemu na vječnu službu, samo ako ga ovaj pretvori u korlaka. Vrag pristane. Odgovaralo tom crnom đavlu imati tako odanog slugu. I  čovjek prereže sebi vene kako bi što prije pohitao u svijet nemrtvih. Pokopali ga seljani na mjenom groblju i na vlastito čuđenje, a po njegovoj želji na nadgrobnoj mu ploči zlatnim slovima ispisali: Ovdje je onaj koji nikad neće umrijeti.

Nakon četrdeset dana koliko je potrebno da se netko pokorlači, siđe vrag u grob onog čovjeka. Sadre mu kožu, pokupi krv i salije je u tu mješinu. U mijeh mu utjera i dušu, jer korlak se rađa u mijehu. I već sutra za punog mjeseca ustane onaj čovjek iz svog groba, ali ne bi više čovjek već korlak. I kako to priliči vražjoj sluzi krene se on skitati po selu, strašiti i napstovati čeljad. Najdraže mu se bilo hrvati s jakim ljudima. Kako je bio snažan i namazan mašću, ruke onih s kojima se hrvao samo bi klizile. Baci li se čovjek pak na njega oštricom noža, ona bi se okrenula i ubila tog čovjeka. Svaki petak navečer sastajao se s ostalim korlacima vukodlacima na brdu Neum, jer nigdje drugdje se ne mogu sastati dva korlaka osim na tom brdu, gdje ih bude i dvanaestorica. Na tom se sastanku ne govori, nego se glasa rokćanjem. I napokon bi zadovoljan taj korlak jer je mislio da je uspio prevariti smrt.

Ali nitko ne može izbjeći smrt, pa tako ni on.

Dosadilo ljudima u selu trpiti više tog korlaka. Pozvaše oni tri popa i crkvenjaka, uzeše glogove i drenove kolce pa ravno na groblje. Tri puta ga tražiše u grobu, a njega nigdje. Haračio korlak negdje po kraju. Napokon ga dozvaše zvonima. Kad se pojavio nasta strašna borba, pa drži vamo, pa drži tamo, nikako ga ne uspješe savladati. Naposljetku se s njim pobije mladi junak. Dugo se nije znalo tko je jači. Malo to bijaše korlak, a malo onaj mladić. Dok ga napokon junak ne probode glogovačom u zatiljak. Korlak zariče ko vol, prsnu krv i suknu dim, te na kraju osta samo mješina. Čim je mladić zario kolac u korlaka svi se brzo skloniše jer se dobro znalo da kapne li na koga mrtvačka krv taj će ili oboljeti ili umrijeti, a možda čak i sam postati korlakom. Nakon što je sve bilo gotovo, baciše seljani onu mješinu natrag u grob i pođoše svojim kućama. Nitko nije ni braćao pažnju na bijelog konja koji je stajao na početku groblja. No nije to bio nikakav konj, bila to sama Smrt. I koliko god je pokušavao i koliko god se trudio nije ju mogao izbjeći. Jer svi umiru, pa tako i on, čovjek koji je odbijao umrijeti. Upravo zbog njegove strašne želje da ne umre koja ga je pretvorila u zlobnika, nitko mu nije imao posjećivati grob. Stoga nitko ni ne primjeti da mu na nadgrobnoj ploči nije više pisalo: Ovdje je onaj koji nikad neće umrijeti, već Nitko ne može umaći Smrti, pa ni ovaj ovdje koji je mislio da nikad neće umrijeti.