Na jednoj od mojih šetnji kroz šumu koju obožavam, na putu ispresjecanom  svjetlošću  i sjenenama , naletjeh na ovo stablo s njegovim korijenima. Stoji tu već nekoliko decenija, visoko i uspravno, štiteći tlo od erozija.

I ne mogu da se ne pitam:" Gdje su moji korijeni?"

Jer osjećam se putnikom što sam stoji na nepoznatoj  stanici. I čini mi se da sam jedini putnik što putuje u nepoznato i nigdje ne pušta korijenje.

Jel je to moja sudbina,ili moj cilj?

Opraštanja mi nikako ne leže, a pamtih ih sve odreda.Čvrsti topli zagrljaji sa suzama.Ja ih uglavnom sakrivam . Ne osvrćem se ...samo tjeram dalje. Poteknu one iza prvog ugla, onako nemilice..dok ne presahnu. A onda samo tišina, duboka...opipljiva. Krajolici prolaze pokraj mene nemilosrdnom brzinom, a moje misli roje se.Slike susreta se nižu, pamtim svaku riječ, svaki momenat. I sve to pospremam duboko u sebi. Negdje na dnu mene same raste jedno drvo i širi svoje korijenje.....