Davno, prije nekoliko desetljeća, napustio sam rodni kraj. Život me odvukao daleko od zavičaja. Danas se vraćam, dovučen nostalgijom za danima teškog, ali ipak bezbrižnog djetinjstva i lijepe mladosti. Da, bili smo sirotinja, teška sirotinja, ali kao da nam ništa nije nedostajalo. Bili smo uvijek nasmiješeni i radosni. Sretni, iako uvijek napola gladni, obučeni u tko zna čiju pohabanu odjeću, više bosi nego obuveni, ali zdravi, veseli, zahvalni za svaki trenutak, za svaki novi dan, za svaku sitnicu koju nam je život darovao.

   Posve sam krećem prema brdu, gazeći tisućama puta prijeđenu kamenu stazu do rodnog sela. I načas mi se učinilo – sve je isto, ništa se nije promijenilo. Doći ću gore, zateći oca u polju, a majka će me dočekati na kućnom pragu i čitava će kuća mirisati na topli kruh, sačuru i domaće kolače.

   Hodao sam dugo, dugo stazom moga djetinjstva., prisjećajući se kako smo se na onoj livadi igrali kao djeca, šutirali nekakvu krpenjaču loptu, verali se po stablima, sakrivali iza njih, brali poljsko cvijeće prvim dječjim ljubavima… Uh, drača mi je zaparala hlače. Ubit će me žena, pomislim, pa sa smiješkom krenem dalje.

   I onda ugledam kuće… stare, kamene. Na nekima se još klate tamno zelene škure, načete godinama, kišom, burom. Pustoš. Nigdje nikoga. Kao da je jedini stanovnik ovog sela – tišina. Pomalo jezivo. Ubrzavam korake.

   Eno je! Moja rodna kuća! Što joj se više primičem, srce mi jače tuče. Ni prozora na njoj, krova, ni vrata. Zakoračim na kameni prag i gledam unutrašnjost zidine. Na mjestu gdje sam došao na svijet, tamo, na mom rodnom ognjištu, rasla je smokva.

   Nešto se u meni slomilo, oči su se u trenu napunile suzama i čitavo je tijelo zadrhtalo od plača… za majkom, ocem, za svim onim što se više nikada neće vratiti…