84. KORALJNA NISKA

 

        Jedan je koralj rastao na dnu mora, stremeći uvis, pa uvis. Nije ništa znao o ogrlicama, jer da je znao, možda ne bi ni stremio. Da nije  stremio, ne bi imao prigodu sjećati se mora na suhu, žalopojiti za njim:

        “Da sam znao... Zar bih se trudio? Zar bih stasao kao stabalce živih cvjetova... da sam znao što me čeka”?

        Spisateljica reče koralju svoje niske, zarobljeniku okovanom tankom zlatnom niti, obrati  mu se ona kao drugu i supatniku, uzniku u tuđini:

        “Ti u moru nisi znao... A gle, ja sam na nebu znala što je zemlja. Ali sišla sam, jer Mu nisam mogla odbiti molbu. To je sva razlika između tebe i mene, koralju. Mi smo oboje na nesvojemu, na suhomu - ja voljno, ti nevoljno”.

        Koralj joj reče:

        “Čini ti se. Od iste smo nevolje oboje ovdje. Ti se tješiš s Bogom, a ja se uopće ne želim tješiti, jer more vrijedi deset mojih tuga za njim. Kad bi ti tako voljela Boga, kao što ja volim more, ti bi vidjela da su Bog i more i ljubav isto”.

        I zamukne, pretvori se u puki nakit.

        A ona je ostatak života prepisivala njegove riječi na jezik svojega roda, i postala je slavna za života, kao prorok poslije smrti.

       

       

        TKO JE KOMU BIO OGRLICA?

 

Vesna Krmpotić, DIVNI STRANAC, knjiga 4. (još neobjavljeno)