Za Zou su to bili predivni dani..Svakodnevne šetnje, i susret sa plavim beskrajem..Uranjanje u plavog, zagrljaj plavoga..Kao da je vodila ljubav bez dodira tijela..Kad bi uronila naga u zagrljaj mora, osjetila bi kao da je tisuću ruku grli odjednom..Kao da je te ruke prožimaju, prolaze kroz nju,prodiru do najdubljeg dijela njene duše i tijela..Kao da je ponovo u sferi, odakle je i došla.."Sferi?"-pitala je samu sebe, odakle se baš sad, kad je uronjena u plavetni beskraj, sjetila te sfere o kojoj joj je pričala Noemi..

Tako joj je bilo lijepo u ovim trenucima..Ponovo su je preplavila neka slatka sjećanja,za koja je znala da nisu iz ovog života..Kada bi plivala,kao sad, osjećala bi se kao da je uronjena u samu ljubav, koja je grli i ne pušta.. Nježno i savršeno..Odlučila je ipak pokušati sa astralnom projekcijom,kad izađe van, na obalu..Bila je večer..A ona je bila sama u malenoj uvali, gdje je bila zaklonjena od svih..Iako je vrlo malo znala,obuzela ju je tolika čežnja i želja, za nečim, što je samo njena duša u njoj znala..Bila je to želja za susretom u sferi ljubavi, gdje je Noemi redovno odlazila..

"Ali, što ako nešto pođe krivo, i ne budem se znala vratiti u tijelo?"-Zoa se ipak preispitivala u svojoj namjeri..

No..Vjerovala je da će je ipak anđeli čuvati na njenom putovanju...I vratiti u tijelo kad dobije neke odgovore za kojima je čeznula..

Nije se oblačila..Nije joj bilo ni hladno..Naprotiv, osjećala je kao da gori iznutra neopisivom vatrom čežnje..Mjesec je obasjavao površinu mora i opčinjavao Zou svojim sjajem..Šum valova koji su nježno odlazili i dolazili,preplavljujući sitne kamenčiće na obali, koji su postali srebrni,prekriveni sjajem..Poneki kamenčić bi valovi poneli sa sobom..A poneki otkrili, ispirajući uporno pijesak..

Zoa je zatvorila oči..Prepustila se želji nad svim željama..Da se spoji sa onim koji je najsavršenije može shvatiti i voljeti..

Izašla je iz tijela, kao leptir iz kukuljice, sasvim nježno, i prvo nespretno,kao leptir kad još nema snage za let,uspravila se i pogledala svoje tijelo, koje je bilo nepomično..

Shvatila je koliko je predivan osjećaj, biti bez njega..Ta lakoća postojanja, ta ljepota bezgranične slobode..

A onda je raširila ruke, i poželjela poletjeti..Ali shvatila je da i u svom eteričnom tijelu još ima ljudske osjećaje i misli..Shvatila je da nemora raširiti ruke, kao ptica, da bi letjela..Dovoljno je samo ZAŽELJETI..Lebdjela je u zraku, gledajući tanku, fluidnu nit,koja ju je povezivala sa tijelom..I shvatila da se ne može izgubiti..Obuzeo ju je predivan mir..Shvatila je da treba samo poželjeti da se vrati u svoje tijelo, ma koliko svjetlosnih eona bila udaljena od njega..No..već sad, kad skoro ni nije krenula na svoje putovanje, nije željela da se vrati u tijelo...Željela je istraživati, letjeti, spoznavati sve ono što joj tijelo u svojoj ograničenosti nije dozvoljavalo.

A onda ju je obuzela nezadrživa čežnja, želja nad svim željama..Otići svome Voljenom, u kristalnu sferu ljubavi..Prolazila je pored zvijezda koje su se rađale, kroz spiralne galaksije,ljubičastih odsjaja,uživala u sjaju planeta koji su bili obavijeni predivnim energijama duša koje su ih nastanjivale..Svaki planet, drugačija boja, odsjaj..Drugačiji ritam srca iznutra, drugačiji dah ljubavi...Sve je prolazilo tako brzo pored nje a opet je sve mogla vidjeti i osjetiti,,Uživala je u svojoj neograničenosti..

Nije ni vidjela da je njena srebrna vrpca sve tanja..No. to je u ovim trenucima nije zanimalo..Zaboravila je na svijet kojeg je napustila,željela je zauvijek ovako putovati..A onda se pred njom stvorila predivna kristalna sfera,koja je bljeskala u tami svemira, kao najljepši dragulj..

Bila je privučena toj dimenziji ljubavi, kao noćni leptir na svijeću..Makar mu ovo bio zadnji let, i spržio svoja krila, želio je osjetiti zagrljaj svjetla..

Tako se i Zoa osjećala..A onda je uronila u zagrljaj Voljenog..Činilo se da nestaje, rastače se u toj silini ljubavi na najsitnije djeliće..I svaki djelić je govorio Ljubljenom da ga ljubi..ljubi ljubavlju neizrecivom..A Ljubljeni je ljubio još više..Ta izmjena ljubavi je trajala, za Zou, čini se beskonačno..I nije željela da to prestane..Tako je bila željna te ljubavi..I Ljubljeni je to znao..On ju je i doveo k sebi, da je napuni Sobom..Jer Zoa je još trebala biti na Zemlji..

Tada ju je Vječni nježno,ne odvajajući je od sebe, pitao:" Aurisa,voljena,znaš li zašto sam te doveo k sebi?"

Aurisa je šutjela i uživala u zagrljaju Bezvremene ljubavi..

"Doveo sam te,da shvatiš,da je tvoj Antheo sada uz tebe..Ne,tvoj Mateo je tvoj izabrani put, da bi konačno prestala samu sebe osuđivati,i počela živjeti slobodno..Ponovo si zaželjela živjeti sa nekin koga ne voliš, da bi ispunila svoj vlastiti zacrtani put i sebe oslobodila zadnje spone koja te veže uz Zemlju..Ali to nije i moj put, voljena moja Aurisa..Moj put je konačno oslobođenje svih duša na Zemlji,a ne samo nekih..Aurisa,nemoj više gledati život kroz prizmu pojedinačnosti..Sada je došlo vrijeme da izađeš iz sebe..i gledaš viziju svijeta MOJIM očima...Ti si sad moja probuđena duša, moja malena zraka svjetlosti..Želim da zaboraviš na SVOJE TRAŽENJE smisla života i ljubavi i okreneš se Mom smislu života i ljubavi..Zemlja, predivna Zemlja, koja ima predivno, živo srce u kojeg sam ja udahnuo život..Ona pati u pretporođajnim mukama..Treba melem i nježnost duša koje dišu mojim dahom, energiju Moje Ljubavi koja će joj pomoći da se pretvori u novu i nježnu Majku, koja na sebi i oko sebe više neće imati tugu bol i zlo..Aurisa..Nemoj se iznenaditi kad spoznaš da Antheo zan i misli kao i ti..A on je uvijek bio i bit će uz tebe.."

Sada,putuj, voljena moja...Drži se svoje želje koja je utkana u moju..Kad susretneš Anthea..Sve ćeš spoznati..

Zoa je letjela nazad,tragom svoje srebrne vrpce u svoje tijelo...Sad joj se i nije učinilo tako nesavršeno..Shvatila je, da u njemu mora biti, dok ne dođe predivan trenutak rođenja nove Zemlje..Ušavši u svoje tijelo..Zaspala je naga, na obali mora, kao sirena, koja je izgubivši svoju besmrtnost,ostala ležati na pijesku...Iz oceana spoznaje,izašla na obalu života...