Antheo ih je neumorno podsjećao na ljubav koju nose u sebi..Na snagu te ljubavi koja će ih jednom odvesti u zvjezdanu domovinu,odakle su i potekli.Vrijeme je prolazilo nezaustavljivo, a Amrita je rasla.Bila je kao prelijepi rijetki ružičasti lotos..Nježna i savršena u svojoj ljepoti.Crna kosa kao ebanovina u uvojcima joj je padala do ramena ..Koža meka kao svila,a tamna, kao očeva put..Ali sve to, Antheo nije primjećivao..U njoj nije vidio svoju Aurisu, svoju žuđenu dušu.. Nandi je potajno želio da Antheo bude Amritin sudrug i zaštitnik..Nije mogao nikoga drugoga zamisliti da njegov cvijet drži u svojim rukama. No, Antheo je to znao i izbjegavao razgovore o tome. Samo sa jednom i jedinom može biti jedno..A nje nema..

No,Antheo je previše volio svoga zvjezdanog brata da bi mogao gledati njegovu tugu i uznemirenost. Primio je njegov lotos u svoje divne zvjezdane ruke.. Amrita i Antheo su se savršeno slagali,i nikad nije bilo pitanja, zašto Antheo tako dugo izbiva od kuće kad bi odlazio u šetnje pustinjom.. A Antheo bi koracima ispraćao svoju čežnju, koja je uvijek jednakim žarom punila njegovu dušu.. Znao je satima pješačiti,i pjevušiti melodije ljubavi, nadajući da će čudom dozvati izgubljeni dio sebe.. Pjevao je svome nebeskom Ocu, da bar na trenutak ispuni njegovu želju, da bar dotakne pogledom oči svoje voljene koje je zadnji puta vidio u zvjezdanom otkinuću duše od svoje duše.. Antheo je bio sretan kad je Amrita rekla da će dobiti dijete.. Strpljivo je čekao da vidi to malo biće koje će nositi dio njega, dio zvijezda u sebi..

Upravo se vraćao iz šetnje pustinjom, kad je osjetio da se trenutak rađanja bliži..Ma koliko bio udaljen, mogao je osjetiti titraje Amritine duše. Zastao je malo, kod jednog kamena, diveći se zalasku sunca..Antheo je u tijelu osjećao umor, jer,unatoč svim tajnama, tijelo je morao strpljivo nositi i podnositi..To je i bio dio iskušenja.. Izdržati tjelesnost i ostati vjeran duši u sebi..Ostati BUDAN..Nikako zaspati uljuljkan zanosom smrtnosti.. U trenutku je Antheo osjetio oštar bol u nozi..Vidio je crnog škorpiona koji se povukao ispustivši svoj otrov.. Antheo je žurio da vidi svoj maleni dio sebe..Nije želio ništa više..I nije želio upotrijebiti tajnu kojom je mogao sebe izliječiti od otrova..Bio je umoran..Želio je ponovo poletjeti u zagrljaj svome stvoritelju..I krenuti novim putem..Novim životom.. Aurisa nije ovdje..treba putovati dalje..

Nandi nije odmah vidio Antheovu bol..Glasno se smijao i plakao u isto vrijeme, pružajući malo biće Antheu u ruke:"Pogledaj, brate..Svoj cvjetić..Ima plavkast ten, i malenu zvjezdicu na čelu.." Tek tad je Nandi shvatio da gubi Anthea..Znao je da otrov crnog škorpiona nezaustavljivo djeluje.. "Kako ću bez tebe?" pitao je zagrlivši Anthea prepun bola.. "Sve sam vam dao,i sve možete sada sami, ja moram putovati dalje, Nandi, brate.." "Pred Stvoriteljem ti obećajem,"Nandi je šapnuo Antheu," bit ću uvijek s tobom, dok ne nađeš ono što tražiš..neću te ostavljati.." Položio je malu zvjezdanu djevojčicu u Antheove ruke..

Antheo je već teško disao, ali mu je dah zastao kad je vidio malu djevojčicu..Pogledavši je u predivne plave oči,tiho je jeknuo:AURISA!!!, Aurisa moja.." Prepoznao je dušu svoje duše, ali je bilo kasno za povratak.. "Kako da nazovem tu igru života?"..razmišljao je Antheo dok mu se tijelo gasilo.. Poljubio je svoju voljenu u čelo,i znao da će se vratiti opet..Prva lekcija prvi ispit na kojem je pao..zvao se strpljivost..Samom sebi je obećao da na tom ispitu više neće pasti..