Činilo se, kao da je ukopana na mjestu..U dimenziji iz koje je mogla izaći, ali nije nalazila izlaz.. Pogledala se u zrcalo, i ustanovila da se bezuspješno bori protiv vremena koje je urezalo tragove na njenom licu i tijelu..Ali,shvatila je da ni vrijeme nije toliko krivo za njene bore, koliko ona nutarnja tuga, koju je uporno skrivala od svih..Negdje je morala pronaći svoje puteve izlaska..Zoa je vrlo rijetko plakala..Uvijek je u sebi smatrala da je to otkrivanje svog najranjivijeg dijela sebe..Njena tuga čak nije smjela ni kroz suze pronaći svoj put..Nedostajala joj je ona životvorna iskra radosti i smijeha,koja bi zapalila plamen u njenoj duši,koja se iznutra polako gasila..Bar tako je Zoa mislila..No, može li itko zatomiti plamen i zov svoje duše?

Shvatila je da njene djevojčice zapravo to i nisu bile..No uvijek ih je tako zvala, zavaravajući samu sebe i vrijeme koje joj se smješkalo u lice..Bile su to već prelijepe djevojke,na granici ostajanja i odlaska iz obiteljskog doma..

Zoa je probudila Matea i podsjetila ga na sitne poslove koje mora obaviti,prije nego ode na godišnji odmor.. Dan joj je prošao brže nego što je očekivala..Bilo je predivno veče, i sunce je zadnjim odsjajem pozdravljalo dan koji je uranjao u tonove sumraka.. Zoa je popila svoj na brzinu napravljeni juice i krenula na predavanje,za koje se dugo pripremala..Bila je to večer Indijske poezije i kulture,uz mogućnost individualnog razgovora sa Učiteljem,koji bi joj možda mogao dati odgovore koji su je zanimali: Zašto se tako osjeća? Čemu ta njena čudnovata tuga  i stajanje na jednom mjestu? Vjerovala je u život prije života,no nikad nije željela podvrći se regresiji i saznati što je bila..Možda bi joj to pomoglo u spoznavanju sebe..Nije bila sigurna..Plašila se da bi je to samo zbunilo..Zoa još nije bila na stupnju spoznaje koja je više ne može uznemiriti..Još je u sebi morala raščlaniti što je potrebno za njen daljnji duhovni razvoj, a što nije..Nedostajala joj je samo iskrica koja će zapaliti plamen u njenoj duši i sagoriti sve njene tuge, pretvoriti njen život u pršteću radost.. Ušla je u salu,prepunu ljudi..Predavanje samo što nije počelo..U zraku je osjećala miris tamjana i sandalovine..Uživala je u tome..Podsjećalo ju je to, na neko predivno vrijeme,u kojem je bila, činilo joj se, puno sretnija nego sad..Ta Indija..Zašto ju je toliko privlačila? Što se vjere tiče,bila je deklarirana kao kršćanin, no,njena nutarnja vjera bila je puno šira i veća..Njen Bog nije stao ni u jednu knjigu, i nije se mogao izraziti rječju.. Ona ga je osjećala kao dio sebe..Utkan u nju, a nalazi se u svima...Pitala se,kako ga ljudi mogu svojatati i klasirati? Predivan, kakav jest, smiješi se i kroz Krista,i  kroz Krišnu, Buddhu..Svatko je pokušao izdvojiti dio Njegove Božanstvenosti i od toga napraviti religiju..Zato je Zoa voljela proučavati sve religije..Skupljala je rasute komadiće u jednu cjelinu i uživala u tome..On je samo Ljubav..Vječna,predivna..Koja nam se pruža u svima kroz sve..

Zoa je odjednom bila zapljusnuta (tako se osjećala) nepoznatom,slatkom snažnom vibracijom, koja ju je natjerala da sjedne..No, osjećala je da se mora okrenuti, da pogleda izvor te čudnovate energije koja je dolazila do nje...Okrenula se..I u moru pogleda, njen je susreo pogled koji je prodirao do najdubljeg sloja njene duše..Te zvijezde u očima..Taj sjaj..te iskre..Okrenula se naprijed..jer je predavanje počelo...