Naučih od tebe,ono što u meni uvijek skutreno bijaše..Hodati slobodno putem posutim ružama, bez straha da ću osjetiti trnje i bol koraka budućih,kad trnje tragove krvi ostavi..Zakoračih smjelo,i ostavih te, negdje daleko od mene, a opet blizu moje duše..I shvatih, da trnje ne postoji..Postoji samo ljepota latica koje zamirišu, čim stanemo na njih..Trnje stvara naša čudesna tvorevina uma, koja sa srcem odavno nema kontakt..Sloboda koračaja laganih uronjena je u mirise perivoja cvjetnih, nebeskih..Samo mi, i jedino mi sami ranjavamo sebe, ne puštajući da koračamo oslobođeni slika budućih koje sami oslikavamo..Mi sami kreiramo vlastitu bol i radost,a samo je pitanje, kome smo, kao nadahnuću okrenuti..Umu ili srcu? Kad se uvučemo u školjku uma, sve će nam unaprijed naslikati, a mi ćemo uzeti plagijat, lažnu tvorevinu koju nudi, i čak se uvjeriti da je to naše..Dok na kraju,okrvavljenih nogu shvatimo da smo po tko zna koji put prevareni..A nikad to u biti-ne moramo biti..Srce je tako strpljivo i nježno, ono pušta da nas boli, da umiremo od boli,dok ne shvatimo da nam bol nanosi samo naš vlastiti um, obučen u kičasto i gizdavo naše JA..Postanimo goli i bosi..Zakoračimo stazom srca bez ičega lažnog na sebi..I neće više boljeti..i ne može više boljeti..

Okrenuh se ipak unatrag, i vidjeh ženu-pticu, kako stoji na početku staze posute ružama..Nema trnja, draga moja..šapćem joj, dok vjetar miris raznosi..Zakorači,jer ti si bijela čarobnica koja umom vladaš..Sve znaš..Neka srce u tebi nosi tvoje misli i vodi tvoju dušu..