Koliko apsurda u ovom kratkom isječku vremena, kojeg nazivamo ŽIVOTOM... Vječita hodanja kroz krvožillje vlastite osobnosti, ne bi li pronašli put do dvorca vlasite duše, iza čijih vrata spava uspavana ljepotica Istine..

Vrzmamo se u šumi ponuđenih puteva, koji su tako jasno obilježeni, a niti jedan nije pravi.

Ne slijedimo svoju zaboravljenu, nekad na silu istisnutu intuiciju, nego slijedimo tragove koji su tako obećavajuće sigurni..

Vrtimo se u središtu osovine, umjesto da konačno zaustavimo vrtnju, i izdvojimo se iz odabranih mogućnosti..

Čudnovato smiješno nam se odvraća pažnja od nas samih, i pružaju nam se sve moguće matrice spasenja.

I sve redom su obmanjujuće slatke.

I sve dišu onim poznatim mirisom žrtve i pokušaja stavljanja tereta krivice..

Energije koje se kradu, jedan uzima, drugi pati, drugi spozna da sam može prekinuti patnju, a nastavlja dalje patiti, kako u toj zavrzlami svemogućja, pokušati uključiti baš to svemogućje, koje se uporno servira kao nemogućje?

Poput bistrog potoka, koji vodi kroz šipražje iluzija, proteže se i blješti ipak i uvijek LJUBAV, kao jedina mogućnost pronalaženja sebe.

Ali, znamo li mi kakav je okus istinite i savršene Ljubavi?

Ljubavi koja je oslobođena svakog pokušaja nametanja ČOVJEČNOSTI.

Nisam krivo napisala..Čovječnost je tek dio Prave Ljubavi, a nameće se kao njen vrhunac.

To je tek zrnce Svjetlosti u kojem Istina nazire svoju najveću dubinu.

Čovječnost učimo, da budemo Božanstvenosti još bliže.

Slijedimo blistavi potočić. On vodi do beskrajnog oceana, u kojem leže svi odgovori.