100. KOMU JE DO JAHANJA

 

        Bio jedan čovjek, strasni ljubitelj vrtnoga cvijeća.

Uzgajao je svoj vrt do savršenoga suglasja oblika i mirisa. Vrt je bio umjetničko djelo, prava jantra senzornoga užitka, skrivenoga smisla, i nepogrešivoga rasporeda. Ljudi su se žacali ulaziti u nj, da nešto ne poremete. Radije su ostajali s onu stranu ograde, zureći u neviđenu geometriju boja. Čovjeku je to bilo pravo. Volio je da se svi dive vrtu, ali nije volio da nečiji dah ili korak boravi u njegovu vrhunaravnom skladu.

        Jednoga je dana primijetio da je u podno`ju lijehe s ljiljanima, niknuo sitan, nebitan krasuljak.

        “Kako se usuđuješ”?! obrušio se na sirotana.

Krasuljak nije stigao ništa reći. Bio je iščupan i bačen na smetlište.

Ubrzo potom, niknuo je maslačak. I on je bio iščupan i bačen.

Onda, kao po nečijemu tajnom i pakosnom naumu, stadoše nicati čičci, stričci, različci, razne druge poljske divljakuše, i neumorne zelene vršljalice. Čovjek ih je revno čupao, strastveno plijevio gredice, osvetnički čistio nasade.

 

        Jednoga je dana shvatio da mu iskorjenjivanje korova pričinjava veći užitak od gledanja cvijeća. Slast, koju je osjećao pri čupanju korijena neke biljke žilavice, nadilazila je sve druge slasti njegova života.

        “Hajde, rastite, uljeznici, samo rastite”, govorio je korovu. “Učinite mi tu uslugu”.

        Jedna je strast smijenila drugu, iznenada. Narednoga jutra, čovjek je osvanuo u cvjećarnici, užagrenih očiju.

        “Imate li sjeme od korova”? pitao je.

        Pogledali su ga kao da ne razumiju. I nisu.

        Uputio se na livadu. Tamo je počupao nekolike biljke, i odnio ih u svoj vrt. Zasadio ih je, brižno pazeći da ih ne povrijedi, njegovao ih svakodnevno, šaputao im magiju rasta, kao da su poizbor cvijeće. Zalijevao ih svetom vodicom. Korov je u ~udu nicao. Ošamućen od dobrodošlice.

Tako je to išlo s korovom – sve je više punio vrt, i sve više bivao čupan.

“Nema ništa slađe od opiranja žilavoga korijena, koji se rastaje sa zemljom”, šaputao je grozničavo. “Nema veće naslade nego što je osjet njegova slabljenja, zvuk njegove predaje. Ah! Ali nema svaki korijen taj zvuk i pokret. Ima ga samo jako, grabežljivo korijenje uljezničkoga soja. Kad biste znali, luđaci, kako vam se radujem, posumnjali biste u moje dobre namjere”!

        A poizbor cvijeće je, gurnuto u prikrajak, uvrijeđeno venulo.

 

       

         Komu je do jahanja, taj lako iz sedla u sedlo preskače.

 

Vesna Krmpotić, DIVNI STRANAC, knjiga 8. (još neobjavljeno)