Ranojutarnja tišina. Pada prvi snijeg.

Vani mir, bjelina…

Promrzlim prstima ukočenim od hladnoće i napetosti, stišćem kvaku mamine sobe nadajući se čudu, pitajući se u kakvom li ću je jutros stanju zateći, bolesnu ili zdravu, iako već unaprijed slutim, nema čuda ni iznenađenja kod moje mame, sve je već odavno viđeno, a ja sam već pomalo umorna od njene čudnovate bolesti kojoj izgleda nema lijeka.

Tiho, na prstima ulazim u njenu zamračenu sobu punu titrajućih sjena zaigranih na bijelom zidu. Soba zaudara po svačemu a najviše po nekim neodređenim mirisima pomiješanim s prljavom, dugo nošenom i neopranom odjećom, odbačenom poput napuštenih mačića na olinjalom tepihu. Na podu boca s nekom nepoznatom tekućinom napola ispijenom, izvrnuta čaša s tragovima ruža, jedna cipela na prozorskoj dasci…u krevetu mama, oko nje kraljevstvo nereda.

Vani mir, bjelina…

S kreveta joj skliznula deka pa ugledam njene gole noge. Mršave i tanke, kao suhe grane u prosincu, prepune plavih vena koje su poput tankih žica oplele slabašan kostur moje mame. Rukama punim ožiljaka i modrica prekrila je lice u svojoj omiljenoj pozi, zaštite od vlastitih demona i zloduha prošlosti.

A na stoliću do kreveta stoji pribor za njenu „bolest“, jer tako ona to naziva. Šprica i igla s tragovima krvi.

Prilazim krevetu, mičem joj ruke s beskrvnog i podbuhlog lica, zavlačim ruke u njenu dugu kosu, željna sam mame iz nekih prošlih vremena, jer ovo što leži u krevetu tek je beživotna i prazna ljuštura moje prave mame, mame koja me voli i mazi, mame koja brine o meni.

Zamišljam, moja mama je ona živa igrajuća sjenka koja poskakuje na zidu, ona je velika a ja mala, plešemo i lovimo se po cijeloj sobi u samo nama znanoj igri skrivača sjene i svjetla.

Pokrivam je onda, jer osjećam hladnoću i obamrlost njenog tijela, kao i tupilo svih njenih osjetila. Skupljam razbacanu odjeću, čašu, cipele i otvaram prozor sobe da hladan zrak, kad već ne mogu ja, pokuša raščistiti nagomilani otpad ove bolesničke sobe.

Šaputavim glasom govorim, mama dođi, vidi, pao je prvi snijeg, idemo na grudanje, praviti ćemo Snješka, želim se igrati, ali ništa ne čuje moja mama, svijet njenih snova dubok je i dalek, nema tamo mjesta za mene i možda oni isti demoni i utvare od kojih voli skrivati svoje lice pohode to mjesto meni nedostupno.

Dođi mama ja ću te ugrijati, želiš li da ti skuham čaj, napravim sendvič, nastavljam ja, a kad ne dobivam odgovor ulazim u njen krevet kao u mrtvački odar, jer valjda tek sad primjećujem koliko je hladna i nepomična i kao da u mojoj mami više ne kola ni krv ni ostali životni sokovi, bacam još jednu deke preko nje ne bi li je ugrijala a onda obavijam svoje male dječje ruke oko njenog tijela poput bršljana kada beznadno voli stablo.

Vani mir bjelina...

Ležimo tako zajedno već neko vrijeme, grlim je, i tada osjetim, iz njenih očiju pada topla suza na moj dlan, nemoj mama, govorim ja, nemoj plakati jer ako ti počneš plakati i ja ću, a tko će mene onda tješiti, ti imaš mene, a ja... nikoga.

A onda sam vjerojatno zaspala i sanjala jer bilo je gotovo nevjerojatno a da bi bilo istinito.

Ja i ona u dvorištu, kao u nekim starim dobrim vremenima, snijeg pada sve gušće i gušće, smijemo se i radimo Snješka. Opet je lijepa i zdrava, a obrazi su joj rumeni od hladnoće, toliko je vesela da ne znaš u tom trenutku tko je dijete a tko mama, ona me diže u naručje i ljubi me bez prestanka, ljubi me i stišće toliko jako da joj govorim, mama, ne pretjeruj s poljupcima, štedi ih za kasnije, neću nigdje pobjeći, tu sam još uvijek. A onda ona kaže ili se meni to samo učinilo, volim te, ma što god da ti budu govorili o meni, želim da znaš da te volim, samo znaš što, ja sam ti već neko vrijeme otišla, zato ti i dajem toliko poljubaca, za sve one trenutke kad sam ti ih propustila dati i kad nisam bila dostojna zvati se tvojom mamom.

Tada naglo otvaram oči i budim se, da li od tih njenih čudnih riječi ili od snažnog kucanja na vratima, ne znam, samo znam da je ona i dalje hladna i ukočena a ja se oglušujem na kucanje, mislim se, opet neki dosadni ljudi koji traže novce, prijete isključivanjem struje, i traže moju mamu.

Ne dam ja vama svoju mamu! Čvrsto je grlim i zatvaram oči sve u nadi da ću moći nastaviti onaj čudesan san u kojem smo ja i moja mama opet, makar i na kratko, bile sretne.

Onda u daljini, čujem gdje provaljuju na silu u naš mali hladni stan, bilo ih je puno, sve neki nepoznati ljudi. Vidim, gdje na vratim sobe stoji naša prva susjeda i sve govori u glas, rekla sam vam da ih nisam vidjela danima, mala nije ni u školu išla, znala sam da se nešto dogodilo. Netko upita:

-A imaju li rodbine?

-Imaju, ali s njom od kad je postala narkomanka, nitko nije pričao već deset godina. Mala ima baku i djeda trebalo bi ih potražiti.

Prilaze našem krevetu i zovu me ali ja šutim, čvrsto još uvijek u stavu bršljana i dalje sapletena oko moje hladne mame.

Čovjek podižu deku, opipava moju mamu i kaže glasom hladnijim od tijela moje mame:

-Mrtva je. Dajte neka netko odvoji malu od nje, ovo je prestrašno.

Ja plačem i otimam im se, ali sve jedno na silu me odvajaju od nje a sve što tražim u tom trenutku je moja mama i komadić onog bijelog sna u kojem vrijeme stoji, ne teče, vrijeme u kojem je mama još uvijek lijepa i vesela i sve mi šapće na uho:

-Volim te, ma što god da ti budu govorili o meni, ja te volim.

KRAJ