35. KOLOBARI - ILI KAKO JE ROĐENA VELIKA SLIKARICA

 

Dvoje poluodrasle djece, brat i sestra, sjedili su na kamenu kraj jezerca. Bratu se prikradala smrt, i on je to znao. Sestra nije znala, spremala se za život, bacajući kamenčiće u vodu, i promatrajući širenje kolobara.

“Hajde, baci dva ista kamenčića tako da dva kolobara iz istih stopa krenu, i jedan, za milimetar kasniji, da drugoga stigne”, govorio je brat, krasnosloveći, pjevušeći.

Sestra je bacala i bacala po dva ista kamenčića istoga časa, ali uvijek je prvi kolobar bio prvi, a drugi, drugi.

“Oni su takvi i prije nego što kamenčići dotaknu vodu”, tumačio je brat. “Kad kamenčići padnu, kolobari imaju izgovor da su takvi kakvi su”.

“Trabunjaš“! reče sestra, mlada i pustopašna. “A što bi se osobitoga dogodilo da kolobar zajaći na kolobar? Da drugi nalagne na prvoga”?

“Dogodilo bi se nemoguće”, mračno odgovori brat. “O tomu ne razmišljaj”.

Brat je umro od sušice, sestra je otišla u samostan da produbljuje sliku dva kolobara, koja su krenula gotovo istodobno, i gotovo postala zbrojen jedan. Do kraja života u svojoj je ćeliji crtala što bi se dogodilo kad bi se to dogodilo. Svaki puta kad bi to naslikala, znala je da je na najljepši način promašila, da se meta ne da pogoditi, i da ti meta ne da odustati od gađanja.

Jer i slikaricu i kolobare uvijek je prevarila ona milijuntnina sekunde, ona predigra velikoga praska, u kojoj je zapisana sva raznolikost svemira.

 

Hvalevrijedno je ne vidjeti jasno metu, i gađati.

 

 

Vesna Krmpotić, DIVNI STRANAC, knjiga 9. (neobjavljeno)