Proces transformacije, koji je postao moderan i nekako najviše naglašen ove godine, zapravo, kod mene je započeo još prije moga dotaknuća ovog tla zemaljskog..pročišćavajućeg i obećavajućeg..

Svi  smo mi znali da nećemo ostati isti, prije nego li smo se odlučili inkarnirati. Nitko ne stoji na mjestu.  Baš nitko.. I za one o kojima mislimo da se ne pomiču sa mjesta, opet ne možemo reći da su isti sada, i onda, kad su prvi puta udahnuli zrak ovog svijeta..

Transformacija sada samo ubrzava ritam.. Do sada je tekla sporo, davala nam vremena da predahnemo kad se umorimo, ili da sumiramo siže onoga što smo naučili..

Nema tu globalne apokalipse. Na redu je samo globalno mijenjanje svijesti, ali koje opet počinje od mijenjanja nas samih.. Do srži..

Bolan je to proces.. Bolno je priznati sebi da si nekada bio ono, od čega sada bježiš, a zapravo bi se trebao sa tim pomiriti.. Sve što je proživljeno, nije pogrešno proživljeno.

Sve što je učinjeno, nije pogrešno učinjeno..

Samookrivljavanje ponovo vodi u neku novu dimenziju postojanja, gdje će se zavrtjeti novi kotač, i uvući u svoje žbice sve one koji se sebi oduprijeti ne mogu.

Transformacija je i kod mene dotakla ubrzano sva područja života.. Ono u što sam vjerovala, svjesno sam napustila, jer sam shvatila da je to samo bilo ono što su me drugi učili, a njih su opet učili neki treći..

Morala sam biti upletena u mrežu iluzija, da bih shvatila kako me nitko drugi ne može osloboditi, osim mene same..

Sva teoretiziranja, anatemiziranja, uloge žrtve i žrtvovanja, sva sila molitvi i prebiranja zrnaca, mirisi samostanskih zidova, zvonki odjeci smijeha djece o kojima sam sanjala, a koje iza zidova i rešetaka nisam mogla imati..

Sve su to odjeci prošlih života.. Koji su odzvanjali još u dijelu ovoga života.. I zvali u zamamnu crnu rupu Mjesečevog čvora- onog južnog, varljivog..

Sva spaljivanja na lomačama..Mišljah da sam bila ja u vatri..

Možda i nisam..

Možda je moja ruka stavila jednu granu na lomaču, gonjena mišlju da su u pravu oni koji govore da znaju Istinu koja oslobađa...

Teško je prihvatiti da si možda bio ono od čega najviše bježiš..

No sada, izbrušeni kristal mojih pomirenja sa svim mogućnostima, blista na mom dlanu.. Nisam više u kvadratu bez  izlaza, u tamnici vlastitog postojanja, bez svoga stava..

Stav je najvažniji... Koliko god nas koštao, vrijedi.. Dovodi nas do otvorenih vrata vlastite slobode.

Nikad nije kasno istupiti izvan nametnutih okvira, ako osjećamo da nisu ono što smo željeli i očekivali.

Samoća nikako nije odabrani put, jer, ako i jedna duša pokaže hrabrost i istupi naprijed, pridružit će joj se tisuće drugih, iako ona ne razmišlja o njima.

Oni koji slijede put gomile, zapravo su nezamislivo snažno-sami...

Svatko je u svom svijetu u gomili, iako se čini da su povezani.. Jer svatko gleda na sebe, slijedivši varavi sjaj materije i prolaznosti.

Tek oni koji se tome othrvaju, vide da postoje drugi.. I dobiju želju da pomognu onima koji ne znaju da su u zlatnoj krletci koja nema izlaza.

Apsurd možda, ali torefleksija istinske spoznaje u nama..

Da...Bila sam sve što nisam željela biti..

Sada sam ono što jesam i želim:  jednostavni otkucaj Srca Kreatora, i dah njegovoga udaha..

Ništa više

i ništa manje...

Proces transformacije, koji je postao moderan i nekako najviše naglašen ove godine, zapravo, kod mene je započeo još prije moga dotaknuća ovog tla zemaljskog..pročišćavajućeg i obećavajućeg..

Svi  smo mi znali da nećemo ostati isti, prije nego li smo se odlučili inkarnirati. Nitko ne stoji na mjestu.  Baš nitko.. I za one o kojima mislimo da se ne pomiču sa mjesta, opet ne možemo reći da su isti sada, i onda, kad su prvi puta udahnuli zrak ovog svijeta..

Transformacija sada samo ubrzava ritam.. Do sada je tekla sporo, davala nam vremena da predahnemo kad se umorimo, ili da sumiramo siže onoga što smo naučili..

Nema tu globalne apokalipse. Na redu je samo globalno mijenjanje svijesti, ali koje opet počinje od mijenjanja nas samih.. Do srži..

Bolan je to proces.. Bolno je priznati sebi da si nekada bio ono, od čega sada bježiš, a zapravo bi se trebao sa tim pomiriti.. Sve što je proživljeno, nije pogrešno proživljeno.

Sve što je učinjeno, nije pogrešno učinjeno..

Samookrivljavanje ponovo vodi u neku novu dimenziju postojanja, gdje će se zavrtjeti novi kotač, i uvući u svoje žbice sve one koji se sebi oduprijeti ne mogu.

Transformacija je i kod mene dotakla ubrzano sva područja života.. Ono u što sam vjerovala, svjesno sam napustila, jer sam shvatila da je to samo bilo ono što su me drugi učili, a njih su opet učili neki treći..

Morala sam biti upletena u mrežu iluzija, da bih shvatila kako me nitko drugi ne može osloboditi, osim mene same..

Sva teoretiziranja, anatemiziranja, uloge žrtve i žrtvovanja, sva sila molitvi i prebiranja zrnaca, mirisi samostanskih zidova, zvonki odjeci smijeha djece o kojima sam sanjala, a koje iza zidova i rešetaka nisam mogla imati..

Sve su to odjeci prošlih života.. Koji su odzvanjali još u dijelu ovoga života.. I zvali u zamamnu crnu rupu Mjesečevog čvora- onog južnog, varljivog..

Sva spaljivanja na lomačama..Mišljah da sam bila ja u vatri..

Možda i nisam..

Možda je moja ruka stavila jednu granu na lomaču, gonjena mišlju da su u pravu oni koji govore da znaju Istinu koja oslobađa...

Teško je prihvatiti da si možda bio ono od čega najviše bježiš..

No sada, izbrušeni kristal mojih pomirenja sa svim mogućnostima, blista na mom dlanu.. Nisam više u kvadratu bez  izlaza, u tamnici vlastitog postojanja, bez svoga stava..

Stav je najvažniji... Koliko god nas koštao, vrijedi.. Dovodi nas do otvorenih vrata vlastite slobode.

Nikad nije kasno istupiti izvan nametnutih okvira, ako osjećamo da nisu ono što smo željeli i očekivali.

Samoća nikako nije odabrani put, jer, ako im jedna duša pokaže hrabrost i istupi naprijed, pridružit će joj se tisuće drugih, iako ona ne razmišlja o njima.

Oni koji slijede put gomile, zapravo su nezamislivo snažno-sami...

Svatko je u svom svijetu u gomili, iako se čini da su povezani.. Jer svatko gleda na sebe, slijedivši varavi sjaj materije i prolaznosti.

Tek oni koji se tome othrvaju, vide da postoje drugi.. I dobiju želju da pomognu onima koji ne znaju da su sami..

Apsurd možda, ali refleksija istnske biti u nama..

Da...Bila sam sve što nisam željela biti..

Sada sam ono što jesam i želim: biti jednostavni otkucaj Srca Kreatora, i dah njegovoga udaha..

Ništa više

i ništa manje...