Roditelji su bili neumoljivi i odlučni, djece više nisu imali i kolijevka im nije trebala. Nisu se obazirali na dječji plač i nastupe bijesa svoga mališana već je jednog dana drvosječa uzeo krevetić i u dvorištu ga rascijepao na sitne komade. Još jednom kao kotač vremena koji se neprekidno vrti u krug, drvo je doživjelo smrt. Ovaj put bilo je drukčije, šutjelo je i nije se opiralo smrti jer valjda mudrost i godine čine svoje. Ali na nekakav čudan način bio je zapravo ravnodušan prema njoj ili možda tek sa zrncem znatiželje da vidi što će biti dalje. Još je pamtio u svojim mislima mamine riječi, nećeš umrijeti, ne boj se, transformirati ćeš se i preobraziti u nešto drugo ali da bi znao u što, najprije moraš prividno umrijeti.

Dijete se deralo iz petnih žila, dok je drvosječa cijepao kolijevku a zatim zapalio vatru i bacio ostatke kolijevke u nju. Vatra je planula i pohlepnim plameni jezicima učinila da nestane ono što godinama hranilo dječje snove.

Drvosječa je čekao da se pepeo koji je nastao od spaljenog krevetića dobro ohladi a zatim ga je odnio u šumu te ga igrom slučaja prosuo baš na onom mjestu odakle je prije više godina posjekao mladi hrast. Nije znao da su mladi žirevi koji su krasili uzglavlje kolijevke bili posuti vilinskim prahom te su tako postali neuništivi. Čim je rasuo pepeo po šumi žirevi su dospjeli u zemlju iz koje je slijedeće godine niknula jedna mladica. Majka hrast je odmah prepoznala svoje dijete i rekla mu.

„Sine moj ljubljeni, bio je to samo treptaj u vječnosti, dobrodošao nazad.“

A dijete, koje je ostalo još dugo uz nagorene ostatke svoje male kolijevke, čeprkajući po ostacima pepela našao je također jedan žir potpuno cijel i neoštećen. O kako se veselio i smijao te požurio u svoju spavaću sobu, gurnuo ga u unutrašnjost jastuka, naslonio svoju glavu na njega i zaspao. Slatko i sa osmijehom na licu sanjalo je snove o…….. trebam li vam reći što je dijete sanjalo?.:))))