78. KOJE JE BOJIŠTE NAJSTRAŠNIJE

 

        Bio jedan hrabar carev vojskovođa. Nije bilo neprijatelja koji bi se usudio napasti carstvo, dok je on stajao na čelu vojske. Oni rijetki koji su se u tu ludost upustili, bili su potučeni do nogu, i tako hitro, te su jedva shvatili da se o njima radi, kad su se našli u carevoj tamnici.

        Ali onda se vrijeme, koje je dotada teklo razgovjetno i ravnomjerno, s predvidljivim zbivanjima, nešto uzjogunilo, prekovrnulo. Car se zagledao u ženu susjednoga cara. Zapovijedio je vojskovođi da provali u susjedno carstvo, otme tamošnju caricu, i dovede ju na njegov dvor. Vojskovođa, koji inače nije razmišljao o prirodi gospodarovih naloga, sada se trgnuo.

        “Gospodaru, ako smijem, savjetovao bih ti...”

        “Nemaš mi što savjetovati”! dreknu car. “Pođi i izvrši naredbu”.

        Vojskovođa se pokloni caru, te pođe i izvrši nalog za jedan cigli dan. Otme caricu, i brzinom munje odjaše sa zarobljenicom na dvor svojega vladara. I vrati se u svoju kuću, odjednom razboljen silnom glavoboljom.

        Car zlodjelnik pokuša se umiliti otetoj carici. Ali ona ga je gledala s prezirom. Nudio joj je blago. Nasmijala se. Nudio joj je sebe. Okrenula je glavu. Nudio joj je da bude jedina carica. Začepila je nos kao da nešto zaudara. Onda ju je zatočio.

        Vojskovođa se nije pojavljivao na dvoru. Nije jeo, nije spavao. Da je mogao, prestao bi disati.

        U međuvremenu je muž otete podigao neveliku vojsku, koliku je već mogao skupiti, i krenuo put carstva cara otmičara. Kad je stigao na granicu, tamo je već stajao slavni vojskovođa, otmičar njegove žene, strah i trepet svih okolnih vladara. No car se nije plašio.

        “U tebi, vidim, nema straha” reče vojskovođa.

        “Ne. Na mojoj je strani pravda. Na mojoj je strani dužnost da oteto blago vratim. Za strah tu više nema mjesta”.

        “A znaš li tko ti je oteo tvoje blago”?

        “Znam. Ti”.

        Nato će vojskovođa:

        “Kad sam to učinio, otišao sam i legao da umrem. Umirao sam od želje za smrću. Umirao sam od slabotinje sve do ovoga časa. Vjeruješ li mi”?

        “Vjerujem. Bolest te napustila ovoga časa - kad si odlučio učiniti što ti po savjesti valja učiniti”.

        “Tako je. Primaš li me, dakle, u svoju vojsku”?

        “Da”, reče car. “A ne bih te primio da se nisi životom svojim pokajao. No svejedno, kad vratimo moju caricu, ti i ja ćemo se još ogledati u dvoboju”.

        “Vrijedi”, reče vojskovođa, i odjednom osjeti da mu teret spada s pleća.

 

        Povela se bitka, pa još jedna, pa još mnoge. Bez svojega najboljeg vojskovođe, sila cara otmičara ostade prorijeđene snage. Ali još uvijek je odolijevala vojsci pravednoga. Jer imala je u svojim redovima mnoge izvrsne ratnike, koje je odgojio sam vrhovni vojskovođa. Jedan se među njima isticao osobitom vještinom i snagom. Veliki je jad zadavao vojsci pravednih.

        “On kao da je nepobjediv. Kao da ga štiti neka čarolija”, reče pravedni car jedne večeri vojskovođi.

Sjedili su u šatoru. Car je krvario iz mnogih rana, no više od tih rana zabrinjavala ga je sudbina njegovih vojnika, nenaviklih na ratove.

        “Sutra ću mu izaći na dvoboj”, odlučno će car. “Ne mogu više gledati kako mi ljudi gube glave i udove”.

        “Ne, care”, reče vojskovođa tiho i svečano. “Ti si potreban svojemu narodu. Zato dopusti meni da ja smaknem zlotvora”.

        Car pogleda svojega bivšeg neprijatelja i sadašnjega prijatelja, i suze mu zasvijetliše u očima.

        “Čovjek koji me je tako ljuto ucvilio, sada mi skida kamen sa srca”, reče.

        Sutra ujutro, vojskovođa rikne kao pobješnjeli lav, i pozove na dvoboj onoga nepobjedivog ratnika. Ovaj se pojavi na čistini, i njih  dvojica ukrstiše mačeve. Cijeli su se dan borili pod suncem i pred očima dvije vojske. Na kraju se uhvatiše u koštac. Kad je sunce taknulo obzor, vojskovođa dohvati mač, još jednom lavovski riknu, i odrubi glavu protivniku. Glava se otkotrlja niz ledinu, poskakujući i tuleći razjapljenim ustima.

Kad je to vidjela vojska cara otmičara, zgroznu se, i razbježa na sve strane. Zatim car i vojskovođa na čelu prorijeđena, pobjedničkog odreda ujahaše u grad, pred dvor, i uljezoše ravno u dvoranu carskoga dvora. Car silnik je u međuvremenu uhvaćen u bijegu, i pogubljen. Tada dvorske sluge, u strahu za vlastite glave, otključaše tamnicu i povedoše otetu caricu njezinu mužu.

        Prije nego što će zagrliti svoje oteto blago, car se još jednom okrenu odanomu vojskovođi.

        “Bez tebe mi ovaj dan ne bi svanuo”, reče car, a mislio je i na dan otmice, i na dan izbavljenja. “Izravnali smo račune, prijatelju, dvoboj nam više ne pristaje”.

        Ugleda vrelo suza u očima vojskovođe. Tekle su mu slapom niz obraze, niz odjeću poprskanu krvlju, na bijeli mramor i svilene sagove.

        “Plačeš li od ganuća”? upita car grleći caricu, i sam oran zaplakati.

        “Ne, care. Plačem za svojim sinom. Ratnik kojega sam pogubio, bio je moj sin”.

 

 

        Srce je najveće bojno polje.

 

 

Vesna Krmpotić, DIVNI STRANAC, knjiga 8. (još neobjavljeno)