Koračam tlom vlastito kreirane kocke, i dodirujem glatke zidove prstima, prozirne, a čvrste..Poput pleksiglasa.. Posmatram vrevu i kretanje svijeta oko mene, i dopuštam na tren da se vreva stiša...

Ta vreva i komešanje dolazi iz mog uma, koji je stvorio ovu kocku od pleksiglasa, a pretvorio je u Rubikovu kocku, koju treba u standardnom roku posložiti, kako je bila složena na početku..

Ne...

Moja kocka se ne može složiti po bojama, niti je ograničavam vremenom slaganja-rješavanja..

Unutar nje je ono što trebam spoznati i raspoznati..

Teško je ponekad razaznati što je moje, a što nije moje, jer, um vječito nešto stvara, pa onda razara..

Poput Shive i Kali..Valjda je to dosljednost zacrtanog puta..

Netko kaže da je sve prevara i san, čujem šapat kroz staklo..

Odavno smo kreirani da služimo druge..

Robovi smo, uspavani, omađijani, svatko u svom kvadratu stvorenih iluzija..

Netko nas je programirao da budemo to što jesmo..

Ali nije tako..

Ipak, nije tako..

Programeri su zaboravili da su i sami stvoreni od Nekoga, tko nije dio njihovog programa, koji je izvan svih zarobljenosti, i čak izvan svakog kruga kojeg zovemo savršenim...

Godot?

Zove li se on Godot?

Da li da ga čekamo još?

Opet iluzija..

Napisana rječju, da bi se skrenulo sa Puta..

Znate li tko je Godot?

Vi sami, i vaša kocka, koja nema gornji dio..

Otvorena kocka od pleksiglasa, sa glatkim prozirnim zidovima, kroz koje gledate svijet, i kreirate svoj, onako kako vidite kroz zidove, onako kako drugi stvaraju..

Pa poželite izaći, ali zidovi su glatki, i odustanete u startu..

Za Boga miloga, ni u jednom trenutku niste podigli glavu, jer vam govore da je ne smijete podizati..

Pod maskom poniznosti, naravno, lažne, vi tonete u sve veću letargiju, i zidovi bivaju sve višlji..

Kad bi podigli glavu, shvatili bi, da vam zidovi zapravo ne smetaju, jer, vaša duša može poletjeti  gore, izvan svih kalkulacija i manipulacija..

Godot je u nama..

On nam je darovao milost kreacije, i sami si stvaramo svijet- u početku kao malu gajbicu, gdje se igramo, dok ne odrastemo..

Nema tu opasnosti..

Godot voli svoju djecu.. Kroz Njega u nama, učimo voljeti sebe..

Kada postanemo kao On, opet se nećemo odijeliti od Njega, poneseni ohološću..

Bit ćemo dio Njega, stvoriti svijet za sebe, savršen u svojoj postojanosti, a On će nam, kao prijatelj dolaziti i donositi darove ljubavi..

Ali, do toga trenutka treba odrasti..

Do razine djeteta- kaže Mika Antić..

Jer, Godot je vječno, zaigrano dijete..