Samostanska knjižnica bila je poznata po slaboj posječenosti, zbog mračnog i zagušljivog ozračja.Godinama nedirnute knjige prepune paučinaste prašine, odbijale su i ona najveće zaljubljenike u književnost i znanje.Sve do trenutka kada mjesto knjižničarke nije preuzela časna sestra Aneta.Već samom pojavom dozivala je svakoga koga bi slučajno susrela, bilo u atriju, vrtu ili kapelici.Godinama je radila na dječjem odjelu uz bolesnu djecu, što je njezinim toplim očima davalo jednu posebnu nježnost, kojom je odisala i cijela njezina osobnost.
Malo tko je uopće uočio da je knjižnica zatvorena već četiri tjedna. Inventura je sličila više na čaroliju nego na fizički rad.Knjigu po knjigu uzimala je u ruke, duboko udahnula i na neki njoj znan način povezala se sa dušom autora koji ju je uz Božju pomoć, kreirao.Dosta knjiga je proklizilo kroz ruke, međutim, u najzabitijim policama znala je naići na pravo maleno blago.Tvrde reljefne korice, miris starog pergamenta, a kroz rečenice protjecala je čista Izvorna mudrost.To su najčešće bile neke recepture davno zaboravljenog bilja, svojstva minerala i kristala,energije svemira i njihov utjecaj na čovjeka, prirodna medicina. Život je provela uz umiruću djecu, i neka pitanja nikada nisu dobila odgovor, pa je u ovih par tjedana imala osjećaj kao da joj samo Nebo šalje blagoslove kroz postojeća štiva.
Ormari su očišćeni i premazani mirišljavim voskom, knjige obrisane i zaštićene omotima, a police su označene zanimljivim imenima.Tako pod slovom A- uz Astronomiju, slijedio je i naziv Zvjezdani beskraj , uz slovo B- Bilje, nalazio se natpis Božja ljekarna.Uz svaku policu nalazio se mali snopić sušene lavande, kao sredstvo protiv moljaca i vlage, a ujedno i kao aromaterapija, jer bi svakim provjetravanjem svjež zrak zagrlio aromu i prenio je cijelim prostorom knjižnice. Ponegdje u kutu, naišli bi na neupaljenu svijeću, i to onu mirišljavu uz koju su se sljubili sjajni kristali ametista, rozenkvarca ili gorskog kristala. Iz daljine bi dopirala meka meditativna melodija instrumenata kao što su harfa, piano ili gitara.
Brzo se samostanom pronio glas kako je knjižnica postala neobična, i da je sestra Aneta malo skrenula jer se bavi New Age tehnikama.Na to bi naša Anetica samo odmahnula rukom, nasmiješila se i već slijedećeg trenutka sa police Božja ljekarna odabrala knjigu poznate časne sestre Hildegard von Bingen, ili svećenika Sebastiana Kneippa, i time bi svaki prigovor bio utišan.Knjižnica je postala malo meditativno okupljalište, iz kojega su sestre odlazile duhovno i mentalno okrijepljene, posvećene svom unutarnjem miru i kontemplaciji.
Knjižnica je od nekog vremena nazvana „Božjom ljekarnom".
Jer kako je i časna sestra Aneta sama često znala napomenuti, postoji li na ovome svijetu išta stvoreno a da nije proisteklo iz Božje ljekarne.
irida
bglavac
