energije su guste i ljepljive kao krema od cukra i maslaca.
tijelo se osjeća tromo, pritisnuto, teško.... i to neovisno o kilogramima....
tlak oscilira, želudac s vremena na vrijeme kao da je kamen što smeta, zato prolazne mučnine.... izmjenjuju se trenuci napadaja gladi i gotovo potpunog gubitka apetita.... promjene osjetila okusa....
preosjetlivost na mirise, zvukove, boje....
zubi kao da su na nekim strujnim korijenima, kroz čeljusti, na dane i srećom samo na kratko prosijevaju munje u živčanim završecima.... fantomski kratkotrajni bolovi i u već davno izvađenim zubima....
povremene vrtoglavice, pa osjećaj neke nabijenosti u lubanji.... pritisak i peckanje u očima, pritisak u ušima, u korijenu nosa....
srčani mišić kao da poludi u povremenim neobuzdanostima svojih ritmova.... a nije ti ništa.... baš ništa što bi se ikakvim pregledom moglo pokazati kao bilo kakva bolest ili poremećaj.
poneki posebno osjetljivi osjetljivci jedva se nose sa svim naletima, gustoćama, tromostima, turbulencijama.... toliko jedva da im je na dane teško i pričati, kao da su izgubili snagu glasa, nešto na granici depresije, iako to nije depresija....
nešto drugo je.... ali što.... klima?
čovjek u skladu sa vibracijama Zemlje.... nesvjestan sudionik u njenim „tegobama“....
mi smo ovdje, ali nekako ipak kao da nismo i kao da jesmo posvuda istovremeno....
suprotnosti su ekstremnije nego ikada....
kratkotrajne faze izuzetne snage, poleta, kreativnosti, punine, izmjenjuju se sa fazama potpune letargije, umora, do totalne iscrpljenosti....
kroz tijelo struji struja, nezaustavljiva, neukrotiva.... od nožnog palca do tjemena, ali bez reda i redoslijeda, u svim smjerovima, kroz sve stanice, neodredivo zbog čega i od čega....
ako je strujavost posljedica neuzemljenosti, onda je i sama Planeta Zemlja trenutno u svojoj nekoj strujavoj fazi.... fazi transformacije...? kroz koju mora proći tako da bi se i ona sama odzemljila, pa ponovo konačno jednom opet uzemljila, a i mi zajedno s njom....
teško je naći razumno, utješno, ohrabrujuće objašnjenje za onoga tko je savršeno zdrav, a ipak osjeća težinu zraka koji udiše, promijenjenu kvalitetu vode koju pije, čudan okus hrane koju uzima.... sve veću ubrzanost vremena povezanu s nestajanjem naviknutog, do prije nekoliko godina prirodnog trajanja godišnjih doba.... ovo su dani u kojima se može zaredati doživljaj svih kvaliteta i paleta svih doba i svih elemenata i podelemenata u roku od samo nekoliko sati.... i nekoliko malih smakića svijetića u ograničenim prostorićima koji su negdje za nekoga cijelo bivanje i cijeli svijet, do tragičnih sudbina, gubitaka, katastrofa....
zbunjenost, strah, izgubljenost i ošamućenost ljudska.... jer ni onima koji se intenzivno bave sa svim bivanjima u čovjeku i oko njega nije baš jasno što se ovo zapravo događa....
za nas je normalno ono na što smo već navikli, prirodna je priroda onakva kakvu poznajemo od rođenja.... dakle... ovo i ovako kako je danas, onome tko zamišlja drugačije, nije normalno, ma koliko sve bilo u skladu i tako moralo biti iz razloga kojih god....
čak i djeca koja nisu toliko dugo inkarnirana ovdje da bi se uopće imali kada naviknuti i naučiti sve ovo kao „normalno“, pa čak i oni najmlađi, najmanji, osjećaju nešto.... nešto čudno.... neku gustoću, tegobu, magiju i neujednačenost vremena....
kao da su bačeni u nekakav bućkuriš od nelogičnosti u svijet koji svake sekunde takav isti kakav vidimo u trenu može postati sasvim neuračunjljiv, stran i nepoznat....
takvi su to dani.... takvo je ovo doba.... doba koje umara i nitko nije pošteđen.... ali to nije tako ni loše.... jer umor donosi jaku potrebu za spavanjem.... a spavanje donosi regeneraciju.... i raščišćavanje putem snova.... kako bismo se probudili oporavljeni, svježi, razbistreni za nove izazove....
pa što bude bude... jer neizvjesnost svega ovoga ovdje dio je našeg zaboravljenog plana.... ali prisjećamo se.
bglavac
irida
edin.kecanovic
