Išla djevojka šumom i iz sveg glasa pjevala. Gugutala je k'o grlica i cvrkutala k'o zlatna ptičica. Njenu pjesmu čula su i malena, nestašna šumska bića kojima nije bilo do ničeg nego do šale i nestašluka, te čim bi nekom kakvu nepodobštinu učinili  smijali bi se do iznemoglosti, tako jako i tako glasno da su im se samo vidjeli zubi, pa ih zbog toga ljudi i prozvaše Kečizube.

Čim su ovi nevaljalci spazili djevojku počeše kovati vragolaste planove.

 - Zasut ćemo je šumskim borovnicama. Neće znati što ju je zadesilo. Bit će sva prljava i ljepljiva, a mrlje nikad neće moći oprati s odjeće-reče prvi.

- Ne! Imam ideju! Ukrast ćemo prepeličja jaja i ravno joj ih spustiti na glavu. Zamislite kakav će to tek prizor biti!-usklikne drugi.

- Znam! Znam! A zašto ne bi uzeli vode s izvora i sasvim je smočili! Mislit će da kiša pada iz vedra neba! Hahaa! Ha! Ha!-zagrcne se od smijeha treći.

Četvrti drugar ništa nije govorio. Samo je sjedio na grani, mahao nogama i zadovoljno se smješkao.

- A ti? Zar ti nemaš kakav prijedlog?-upita ga jedan iz družine.

- Napravimo sve što ste rekli-odlučno će.

- Jupi!!!!-uskliknuše maleni nevaljalci.

Jedan potrči na izvor kako bi vode ugrabio. Drugi se prikrade i iz prepeličjeg gnijezda odnese dva jaja. Treći je pak nabrao čitav naramak šumskih borovnica, a četvrti je samo mudro šutio i kutrio na raspjevanu djevojku.

- Sad!-poviče četvrti i ostali ga poslušaše. Prvi je zasuo djevojku šumskim borovnicama. Drugi joj je na glavu bacio ona prepeličja jaja. Treći ju je polio vodom, a četvrti se grohotom nasmija. Djevojka je stajala usred šume potpuno zbunjena. Jadnica nije znala što ju je snašlo. Ubrzo potrča kući. Kečizube su dugo gledali za njom i naslađivali se njenoj nevolji.

Kad je stigla kući, majka ju čudno pogleda.

- Što se tebi, ćerce, zbilo?

- Jao, majko, ne pitaj! Strašna me nevolja snašla usred šume. Nikad više neću tamo ni glasa pustiti. Čini mi se da sam svojom pjesmom samo nevolju na se natjerala.

- Kazivaj, kćeri, što je bilo?

- Mila, majko, samoj sam se šumi zamjerila. Baš u onom dijelu gdje je šuma najgušća, gdje se sunce jedva probija kroz krošnje drveća, tamo gdje ni ptice ne pjevaju, tamo sam, majko zapjevala. Ali šuma je namjerila da tamo vlada vječna tišina, koju sam ja svojom pjesmom narušila, stoga me odlučila kazniti.

- Kazniti?-zbunjeno i uplašeno će majka.

- Da, mila majko, kazniti. Prvo me sasula šumskim borovnicama, potom je nagovorila ptice da me gađaju jajima, a zatim je iz vedra neba počela padati kiša, a sve to samo kako bih prestala pjevati. Nikad više neću nogom kročiti kroz onu šumu.

- Ne, budali, ćerce. Ma kakva te šuma napala, to se netko pošteno našalio s tobom.

Sutra dan trebalo je opet proći kroz šumu. Djevojci više nije bilo svejedno, iako ju je majka uvjerila da se netko samo našalio s njom. Odjeća koju je jučer nosila na sebi bila je potpuno uništena. Mrlje od borovnica bilo je nemoguće oprati. Djevojka stisnu zube, skupi snage i krene kroz šumu. Naime, upravo je to bio prečac od njene kuće do obližnjeg grada u kojem je prodavala mlijeko. Šuma joj se danas učinila tako strašnim mjestom. Drveća su joj izgledala poput nekakvih mrkih, prijetećih bića, a tišina koja je vladala bila je neizdrživa. No danas odluči ne pjevati. Odluči se šutke provući i najbrže što može stići  kući.

- Ako budem oprezna i tiha, nitko me neće primjetiti i tako ću sigurno stići -pomisli.

No, djevojka se grdno prevarila. I danas su je skriveni u krošnjama promatrali Kečizube. Bio je suton te se ovi maleni šumski nevaljalci odlučiše poigrati sjenama sve samo kako bi uplašili jadnu djevojku. Ubrzo ona primjeti obris strašnog bića na tlu. Strese se i naglo okrene, ali iza nje nije bilo ničeg. Pomisli kako je zbog straha sve umislila, no ubrzo primjeti još jednu zastrašujuću sjenu kako je prati. Opet se hitro okrene, ali još jednom ne ugleda ništa osim tihe šume. Djevojka ubrza korak i neoprezno se spotaknu, te tada primjeti velike zube kako je pokušavaju pojesti. Vrisnu i potrči koliko god su je noge nosile. Kečizube su se valjali od smjeha. Bili su zadovoljni što im je još jedna vragolija pošla za rukom.

Sva zadihana djevojka stigne pred kuću.

- Jao, majko, pomagaj! Šuma me hoće požderati!

- Ma što ti je , kćeri, što to zboriš?

- Kunem ti se, majko, da je tako. Vidjela sam kako me prati i vreba.

- Što si vidjela?

- Vidjela sam veliku čeljust kako se otvara sve samo kako bi me progutala.

- A čiju čeljust?

- Ne znam čiju, ali nečiju jesam.

- Kako ne znaš?

- Pa vidjela sam samo sjenu zuba na podu.

- A, ćerce moja, to se tebi samo učinilo, suton je i sjene su u šumi velike. Nije to bilo ništa drugo doli igra svjetla i tame.

- Ali kunem ti se majko, da sam vidjela svakakva čudna bića.

- Draga, moja djevojčice, nekad nas vlastite oči varaju. Nekad vidimo stvari koje nisu tu, a povjerujemo u njih ili iz neznanja ili iz straha. Vjeruj mi bile su sve to samo sjene. A sad idi u kuću, skuhala sam ti večeru, grije se na peći.

Djevojka pođe u kuću. Bila je tako nezadovoljna što joj majka ne vjeruje. Na posljetku nije ni znala da li više sama sebi vjeruje. Je li moguće da su sve to ipak samo bile sjene ili ju je šuma još jednom pokušala napasti?

Znala je majka što je posrijedi. Stariji su uvijek pričali da u okolnim šumama žive ta mala vragolasta bića koja je vole našaliti s ljudima. Stoga majka odluči pričekati noć kako bi se ona našalila s njima i naučila ih pameti.

- Neće im više pasti na pamet, strašiti mi dijete.

Kad se sasvim smrklo, majka nikom ne reče ništa, već pravo u šumu.

I sljedećeg dana valjalo je od grada do kuće slijediti put kroz šumu. Djevojka je bila užasnuta. Strahovala je što će joj se pak danas dogoditi. No, na njezino čuđenje ne dogodi se ništa. Pa tako ni sutra, ni prekosutra, pa ni dan nakon toga. Šuma je opet dobila svoj miroljubiv izgled. Opet je bila pitoma i pristupačna, a drveća više nisu nimalo bila nalik na neka čudna bića. Djevojka je naposljetku sasvim zaboravila događaje koji su je bili zadesili. I opet je kao prije na povratku iz grada pjevala iz sveg glasa. Baš kao nekad gugutala je k'o grlica i cvrkutala k'o zlatna ptičica. A Kečizube? Što se dogodilo s njima? Kako ih to opet na nepodobštine nije potakla pjesma ove ljupke djevojka? Nitko ne zna što se zapravo dogodilo one noći kad je majka pošla u šumu. Ni stari više nisu pričali priče o nestašlucima ovih šumskih vragolana, sad su pak kazivali kako je neka žena živjela na izlazu iz šume sa svojom kćerkom, a uvijek je imala nahranjenu stoku, pomuženo mlijeko i  spremljeno sjeno, premda nikad ništa nije radila u staji.