83. KECAL-KOATL
Bila jedna anakonda, obrasla rajskim perjem. Zato što je jako voljela divnu kecal-pticu, zato što je danonoćno o njoj sanjarila, izraslo joj je rajsko, kecal - perje – probilo se kroz tvrdi, ljuskavi oklop.
Kecal-ptica ju je gledala sa zanimanjem, malone s poštovanjem; ali i s izvjesnim uzvišenim prezirom.
“Hoćeš li sad, divna kecal-ptico, poći za me”? pitala je zmija kolutajući silnom tjelesinom, i bliješteći perjem.
“Zar zbog vlastitoga perja da pođem za te”?
“Ah, ne zbog perja. Nego zbog moje ljubavi za tebe, od koje mi, eto, izraslo to tvoje šarno perje, i pretvorilo me dijelom u tebe, rajska vilo”.
“Više bih voljela da si samo zmija, zmijo, jer ja ću uvijek ostati samo ptica, i ni s kim neću miješati kožu. Uostalom, znaj da glavna osobina ptica nije njihovo perje, već njihova pjesma”, reče kecal, i odleti.
Ostade anakonda na zemlji, nemoćna poletjeti, nemoćna zapjevati, nemoćna biti prava zmija: od svojih odbačena, od drugih neprihvaćena, spomenik svoje neuslišane prosidbe. I eto takva, vlastiti žalosni promašaj, uđe slavno u narodnu priču, u mit, i tamo se s kecal-pticom nađe nasamo, i tamo s njom izrodi narod letećih zmija.
SVAK ŽIVI S ONIM ŠTO VOLI, MA GDJE TO BILO.
Vesna Krmpotić, DIVNI STRANAC, knjiga 4. (još neobjavljeno)