58.  KAZNA I OPROST

         

        Kad je drumskoga razbojnika pogodio metak u glavu, njegovo se srce osjetilo oslobođenim. Kliknulo je s olakšanjem. I odmah se našlo pred Vrhovnim sucem, i nije se plašilo.

        “Glava je bila u vlasti strašnih misli”, govorilo je srce Vrhovnomu. “Jadnica. Slušala je podzemne naloge pohlepe, zavisti, straha, bijesa, i naposljetku, mržnje. Bila je nemoćna razabrati da osim toga podzemlja postojim i ja, srce”.

        “Sudit će se po pravdi toj istoj glavi”, rekao je Sudac. “Znaš li koliko je ubojstava ruka, pod vlašću ove glave, počinila u svojemu kratkom životu na zemlji”?

        Srce je zadrhtalo, zasjavši kao ugarak, koji naglo plane prije izdisaja.

        “Presvijetli oče”, prošaptalo je, “pitaj glavu je li ikada nešto dobro pomislila, i ruku, je li ikada nešto dobro učinila”.

        “Pitali smo i znamo”, reče sudac. “Ništa i nikada”.

        “Ali ja pamtim jednu jedinu ljubav u tomu mračnom životu – jedno jedino mjesto gdje sam ja, srce, moglo disati”.

        “Pozovite svjedoka”, naredi Sudac.

        Pojavi se zlatna ribica.

        “Da, Presvijetli suče, ovaj me čovjek volio. Brinuo se o meni, pričao sa mnom. Uživao je gledati me gdje plivam u staklenoj kugli vode. Ja sam mu uzvraćala ljubav, i on je to osjećao”.

        “Istina”, reče srce, “tako je bilo”.

        “S njim sam bila sretna”, prisna`i ribica. “Ako to išta u ovomu svemiru znači... što je jedna zlatna ribica bila sretna, pa makar i s razbojnikom”.

        “To pomalo mijenja stvari”, reče Sudac. “Što ti kažeš, srce”?

        “Daj mu još jednu prigodu da čuje mene, da se upozna sa mnom”, molilo je srce. “Jer, Presvijetli, to biće, otkako je rođeno, nije čulo nježnu riječ. Tko bi izdržao u takvomu mraku, a da mu se i sam ne pridruži”?

        Sudac tada izgovori presudu:

        “Dotični se spušta na zemlju, u tijelo zlatne ribice. Rodit će se u staklenoj kugli, i bit će voljen cijeloga života. Sreća, koju je pružio zlatnoj ribici, bit će njegova. Što se tiče nesreće, koju je nanio drugima... ona će se naplatiti njegovom srećom. Bit će toliko puta zlatna ribica, koliko je puta ubio čovjeka. A ti ćeš se, zlatna ribice, roditi kao čovjek... i voljet ćeš svoju zlatnu ribicu”.

“Koliko ću ju puta voljeti”? pitala je ribica roneći zlatne suze.

“Koliko života, pitaš? Prebroji svoje krljušti, i znat ćeš...” 

 

 

Srećom, nesrećom, tako je to...

 

 

Vesna Krmpotić, DIVNI STRANAC, knjiga 8. (još neobjavljeno)