ona tamo kava ima svijetlu kremastu pjenu. ništa neobično. zato glumimo zaprepašenost i pitamo, što u ovim šalicama toliko vrijedi da je tako skupo, u odnosu na sve ostale bezbrojne (normalne) kave koje se nude u ovom gradu…. ?! djevojka samo slegne ramenima i udalji se iza tamnosmeđeg pulta (tek poslije doznajemo da joj je neto zarada po satu gotovu upola manja od ovoga što piše na računu za naše dvije kave)….
postavljamo sebi pitanja i moguće varijante odgovora na njih…. da li je u pitanju neka posebna mješavina.... (!?) neki specijalan proces prženja i pripremanja…. mora li to tako biti u kavanama napravljenim za „posebnu publiku“ koja ne zna kud sobom od dosade i treba ovakva mjesta da se prezentira (kao nešto bolje, uspješnije, drugačije od ostatka svijeta)…. i kako smo, zašto smo mi ovdje zalutali!?
lijevo od mene sjedi djevojka (koju bih sigurno opisala kao prirodnu ljepotu kad joj lice ne bi bilo toliko zacementirano šminkom i neprirodnom bojom pudera) i uzaludno pokušava zadobiti malo pažnje dečka koji je prezaposlen čačkanjem po svom mobitelu.... ona priča i priča, on na trenutke klimne, zaokrene pogledom prema stropu, fiksira neku nevidljivu točku iznad njene glave…. (ako se tako nekoga sluša, onda….) ma, zašutjet će ona….
dvije dame (tako nekako u četrdesetima) ulaze na staklena vrata. jedna je zapela s torbom ili s tim nečim, pojma nemam što vuče za sobom, za bonsai drvce na stupu na ulazu u lokal…. (je li ono krznena bunda na njenoj prijateljici!?)
obje su naoružane papirnatim vrećama sa natpisima, imenima kreatora iz onih dućana, pored kojih kada prođeš, rijetko kad ćeš vidjeti da ima ikoga unutra osim prodavačice koja se dosađuje, vrti oko svoje osi i moli boga da tko god navrati….
desno iza nas, čovjek priča kako je sinu kupio i uredio stan za pola milijuna eura…. spominje neke zavrzlame, ali uspjelo je…. „mali će to znat cijenit“ (!?)
na izlazu iz lokala, pitam se, treba li to meni i čemu taj cirkus…. a imam i odgovor: jer volim promatrati…. jer ljudi koji koji se svim silama i raspoloživim sredstvima trude da se prikažu za nešto što po svojoj prirodi uopće nisu, upravo takvi znaju biti posebno zabavni…. i smiješni u svojoj namještenosti…. (po ure dosta)
ali sada mi najprije treba jedna prava (sasvim obična) kava, a ne ona preskupa splačina.
i treba mi okruženje ljudi čije šminka i maske ne dominiraju na način da ne dozvoljavaju pogled u njihova srca….
kava s ljudima koji nemaju straha da ćeš ih upoznati baš onakve kakvi jesu….
bglavac
irida
edin.kecanovic
