U ovom Božjem vrtu, gdje smo svi stvoreni za vrtlare duše i svih  njenih najviših vrednota , postoje dvije vrste ljudi.Samo dvije: oni koji manikiraju, uređuju, dotjeruju, postaju umjetnici izražavanja svoje ljepote iznutra,i to prenose drugima, i postoje oni, koji uživaju sve što je lijepo, karikirati..Jer ne znaju drugačije izraziti svoju prazninu iznutra...Pa ljepoti oduzimaju prvo što dograbe, a to je riječ...Pa je prevrću i okreću, ne bi li tako bili zabavniji.A ljubav, kao najviši izričaj, smiješi se na sve to, i prelazi u bezglasje, pantomimu, koja još savršenije od glasa može govoriti..Očima, pokretima, smješkom, tišinom..Samo beskrajnom, savršenom tišinom, dok prevrtači ljepote, izokrenute vrijednosti skupljaju za svoj zabavni park..Karikiraju beskrajno.. I privlače znatiželjnike svojom drekom:"Karike na marike, jeftino, karike na marike..."..

Pa dođu tu i tamo koji prolaznici,pokušavajući pogoditi cilj: izvrnutim riječima vratiti pravi smisao, jer će tako dobiti nešto...A onda vide da je sve to prijevara na tom vašaru taštine, i ostavljaju one koji karikiraju u svojoj vlastitoj iluziji...

I dolaze ponovo u vrt istinskih riječi potaknutih Božanskim titrajima, ne osvrćući se više na svjetlucanje zabavnog parka iza njih...