Sinoć,nakon odlaska od mojih prijatelja na ovom portalu,uz pomalo sjetne i sumorne vibracije,prišla mi je najstarija kćerka,(sad završava srednju školu),prepuna vedrine i poleta, zagrlila me i tiho,da drugi ne otkriju njen strah me pitala:"Mama,hoće li to biti novi svjetski rat?"...Tada su mi došle u misli sve divne spoznaje o tome,koliko je u biti, toliko nebitno hvatati se za bilo koje vibracije, koje nisu vibracije ljubavi, i Istine...Sva ta podizanja prašine,vrtoglava uspinjanja i takmičenja oko trona,varljive igre ega,koji uvlači u svoje prazno kolo sve,koji se daju uvući...Sjetih se svih svojih duhovnih vježbi sa mojim dragim sestricama Karmelićankama,svih mojih dodira i dubokih uvida u čudo Ljubavi koja je tada samo posudila ime,da je lakše prihvatim ili prepoznam..No,Krist me je pustio dalje,u još veće dubine,jer..Ljubav se ne zaustavlja na jednoj stepenici..Ona nema kraja..Ne želim da ovo ima ikakvu primjesu ispovijedi ni opravdavanja..Prašina se diže,da se Istina pokaže do kraja..I hrabrost za stajati iza te istine, i kukavičluk da se bježi od nje, ili skriva u stvorenoj slici koja uokvirena na zidu duše daje sigurnost...U sumračju ludila mogućeg uništenja,sve se čini tako nevažno i kratko,osim ljubavi..Čiste,neprekinute niti ljubavi,koja nas vodi kroz labirint sebeljublja..Tko može shvatiti,neka shvati..Sve podignute barikade duha su iluzija...Reče mi jedan dobar frend,onako,zdravoseljački:"j...duhovnost,ako ostaje u visinama,a ne zaroni u dubinu zemlje.."Kada istupim i govorim o hodu kroz bezdane tame,postajem tama..ali..ne postoji tama kao takva...Kada svijetlim, podiže me se u visine, iako ni visine ne postoje..Ja želim da prestanete stvarati jednu jedinu sliku o meni i držati se toga kao pijan plota...treba prvo sebe prihvatiti u svim oblicima,pa tek onda krenuti u bacanje kamenja i kamenčića..Prvo sam anđeo-pa onda vrag..Zanimljivo, ali istinito...A ja nisam ni jedno ni drugo..ja sam oboje, i nisam ništa od toga..Ja sam duša, kao i vi,koja želi ostati budna,i pripravna, za sve što novi Eon donosi..A to je definitivno-osjećam-vrlo blizu...Svi mi tražimo i gledamo nazire li se kraj našeg putovanja, jer..svaka duša je svemir za sebe...Da ne ponavljam...duša...živa,plamteća duša..Ja pozdravljam plemenitog Orla,koji se smiješi neshvaćenosti mnogih koji s prezirom gledaju Njegov svakidašnji čin ljubavi..Neka Njega..Ja i dalje ostajem tu,u podnožju, sa svojim prijateljima,ratnicima,spremna, ne za bitku i napad, nego obranu svega što se ne zove ljubav,svih hipokrizija i onoga što ne pozna istinu..Prošla sam kroz stoljeća sve ognje i lomače,sva giljotiniranja i pokušaje da se uništi ta vječna čežnja da Istina ne nestane...Sad se mogu nasmiješiti, ma..Nasmijati od srca svemu što želi ponovo vratiti stare vatre..Daleko smo od toga..Predaleko odmakli..Ja nisam tu da osuđujem ni prosuđujem..ja sam tu da VOLIM! i točka...Zato...U miru vam pišem ovo i prepisujem divni odlomak iz knjige DRVO ŽIVOTA-učitelja PU-a, tek da svi shvatimo,koliko,zapravo ne shvaćamo ljepotu slobodne volje-u ljubavi...Kad Ljubiš,istinski..grijeha nema...Dugo sam pisala i zapisivala razgovore sa mojim anđelom čuvarom-i iz svega izdvajam samo jednu rečenicu:"Ne BACAJU NAS NAŠI GRIJESI U PAKAO, NEGO NEDOSTATAK LJUBAVI"...

A pakao stvaramo definitivno..ipak sami..Uskraćujući sebi i drugima da primimo i pružimo ljubav..

No..rekoh..predivan odlomak iz knjige..za vas..od srca:

"Duša se odvojila,a onda počela izlaziti iz okvira fizičkog tijela..Svrnuh pogledom prema dolje.Duša nije imala ni oči,ni uši,ni ruku ni nogu,svejedno joj bijaše i gore i dolje i lijevo i desno,a ipak je robovala još ljudskom,fizičkom pojmovniku. Sa svih strana,posvuda unaokolo dokle je sezala misao o pogledu, letjele su duše..Mi, duše onih koje su znale kako se naporom odvojiti od fizičkog svijeta,stopismo se u jednu cjelinu..Više nije postojalo pojedinačno.Sve je bilo zajedničko,stopljeno u cjelinu u kojoj je ipak ostajala neka pritajena svjesnost o vlastitoj individualnosti..Bijasmo istovremeno i Svi i Ja.Sve bijaše natopljeno veseljem,opuštenošću,zadovoljstvom,blaženstvom koje je sve prožimalo.A bijasmo sve viši i viši na putu u prozračnost neba..Kako li se sa tim spajanjem duša proširila!

Spojena sa drugima prostirala se od početka do kraja Svemira koji nije imao ni početka ni kraja,istovremeno se nalazeći na jednom i na svim mjestima.Kroz moju dušu prolazio je cijeli svijet, sve ono što je ikad postojalo i što igdje postoji i što će jednom postojati, baš kao i ono što nikad nije postojalo i neće postojati, sve se događalo na bezbroj mjesta i svim tim događajima duša bijaše istovremeno prisutna..Svi događaji od prapočetka do prazavršetka, sve se to odvijalo u mojoj duši stopljenoj s kolektivnom dušom sveg postojećeg i nepostojećeg, a sve iznad vremena i prostora koji za nju više nisu postojali..Događaji,svi događaji prolazili su istovremeno kroz moju dušu-ili je ona bila u njima?-i taj nered istovremenog događanja tu i tamo,i blizu i daleko, ne bi moglo pratiti ni jedno ljudsko osjetilo.I sav taj nered stvarao je samo osjećaj ugode i blaženstva.Sve se micalo,stvaralo,kipjelo,rastvaralo,trzalo,praznilo, punilo nastajalo i nestajalo, sve istovremeno i odmah sad.Kaos u kojem mi je duša uživala, kaos u kojem je bilo reda i zakonitosti..."

Eto,prijatelji..možda malo poduži tekst,ali sve je iskreno..i od srca..