Imala sam 19. Jednom. I tada sam prvi put završila u njegovom apartmanu na sedmom katu, u-bahn stanica Opernhaus. Sve ono kako sam prije kao djevojčica doživljavala vođenje ljubavi, ilitiga samo seks, poslije njega je palo u vodu. Uveo me u neki novi svijet čežnje, strasti i čistog dodira. Nikada nikome nisam pričala kako je on dobar ljubavnik, i mislim da ni neću. Možda je sve samo u slaganju naših horoskopskih znakova ili te neke karme u zraku. Te sam noći prebrojala svih 37 madeža na njegovim ležima. Svakog sam dotakla i zapamtila pod prstima. Sada bih ih mogla i žmirke naći.

Ispričao mi je mnogo priča. Mežu ostalima i jednu o muškarcu, i djevojci. I o sudbini koja ih je spojila. Tražio ju je dugo, posvikud i u svakoj. Sve dok se jedne listopadske noći nije sama pojavila pred njegovim vratima i popunila tu puzlu koja je nedostajala. Lijepa, nježna i divlja, sa uraganom u srcu i tornadom u petama. Oduvijek ju je volio takvu, čak i onda dok ju još nije ni poznavao. Ali jednom je otišla. "I kako priča završava?" - "Ne znam lutko, morat ću pričekat da se vratiš."  

Nisam željela otići. Nikad to ne želim, ali jednostavno moram. Obukla sam njegovu košulju i izašla na balkon po jednu dozu nikotina. Gledala sam Nürnberg kako se sjaji pod mojim nogama. Uvijek kad bi me upitali u koji dio dana je taj grad najljepši, nikad ne bih odgovorila. Ali te noći sam znala. Najljepši je onda kad slušam kako on samo par mertara od mene diše u snu i sanja neka bolja mjesta i vremena. Za nas. Pustila sam suzu, dvije ili tri. Vrijeme je Aleks, stvarnost čeka na izlazu iz njegovog stana. Skupila sam stvari, još jednom mu pomirisala kosu i sa štiklama u rukama napustila njegov apartman na sedmom katu, u-bahn stanica Opernhaus. 

Izjurila sam iz zgrade, nataknula štikle i prošetala par blokova dalje. Napokon taksi. Jedva sam ušla u prokleti auto i izgovorila Höfenerstr. 85. Opet ona glupa knedla u grlu. Proći će. Vozač me gledao s gađenjem, ko neku malu bogatu fuficu koja je ove subote ušmrkala previše bijelog. Samo gledaj čika, tako nešto se ne viđa dva put u životu. Kućni broj 85. Tu smo dakle. Dvorac se pretvorio nakon ponoći u ovu oronulu šupu sam metalnim vratima. Sa ponosom sam otključala ta teška vrata i odšuljala se do prvog kata. Sjela sam na zadnju stepenica i pogledala u vrata. I ovo je moj život. Svaki kut, svaka mrlja na zidu, fotografije, i sitnice razbacane po tih 50 kvadrata-sve sam to dakle ja. Nemam za čime žaliti, pretpostavljam. Ne budim se u tuđim zagrljajima. Sama dočekujem zoru. I uvijek se vraćam, ovamo.

Nekoliko dana poslije sam otputovala u Hrvatsku. Vratila sam se tek u siječnju, a sa Florianom nisam imala nikakav kontakt. Možda ga ni nisam željela imati. Sve što mi je od njega ostalo bila je uspomena na jednu decembarsku noć, i onih 37 madeža.                                Jedno ljeto sam ga srela na Rothsee, ali se nismo ni pozdravili. Bila sam sa Ronom i njegovim frendovima, a on je držao za ruku neku blondinu. Osmijeh je bio dovoljan da se prepoznamo, izgubimo u masi i nikad više ne okrenemo jedno za drugim. Ostao je moja zagonetka, moja želja koju nikad nisam potpuno imala. Čežnja. 

Prošlo je mnnogo vremena i nisam saznala kako priča o muškarcu i djevojci završava. Nakon svih tih izvjesnih godina, i nekih drugih prča, i drugih muškaraca i djevojaka, i dana i godina iza nas, ponovno sam se nalazila u njegovom apartmanu na sedmom katu. Svih 37 madeža je tu. Promatrala sam ga kako spava i shvatila da si godine nisu uzele nimalo maha da prošetaju njegovim licem. Ali ta razlika u godinama između nas je bila itekako primjetna. Voljela sam ga takvog, starijeg, ali sam uvijek mislila kako trebam proći još puno toga prije nego što se zauvijek vratim. Tko bi očekivao od jedne devetnaestogodišnjakinje da zauvijek ostane? Samo ludi, i zaljubljeni. Istini za volju, poslije njega nije bilo ničeg što bih mogla nazvati "puno toga". Osim možda Rona. Uz njega sam provela najbolje i najgore trenutke svog života, on je vjetar u leđa koji me uvijek tjera dalje. On je taj uz kojeg ostajem, on je taj kojem se uvijek vraćam, i on je taj kojeg izdajem.

Najdraže smaragdne oči su spavale. Nikad im nisam mogla objasniti da svaki put kad ih pogledam, zapravo želim vidjeti onu davnu izgubljenu ljubav. Nisam rekla ni da osjećam nekog drugog dok me grli, ni da zapravo ne volim njega, nego ono što u njemu pronalazim. Ono kad baci osmijeh u lijevi kut usne, pa imam osjećaj da Dado zapravo nikad nije ni umro. Čudo je prošosti moć. 

Pogledala sam u zlatni prsten na njegovoj desnoj ruci i shvatila da moram otići i nikad se više vratiti u njegov apartman na sedmom katu, u-bahn stanica Opernhaus. Ne pripadam ovdje. Ni njemu, ni ovom stanu, ni ovom krevetu, ni ovoj ljubavi. Pomirisala sam mu kosu i dopustila da se taj miris usadi duboko u mene, i otišla. Ni jedna zajednička fotografija, ni majica koja miriše na njega ili neka stvarčica koja bi me neprestano podsjećala. Sudbina je odlučila da ću morati s vremenom ne sjećati se. Ostat će samo onih 37 madeža na njegovim leđima. Jer takve stvari ni najbolje glumice ne zaboravljaju. Nikad. I tako je priča o muškarcu i djevojci završila.