91. KAMEN I LIŠAJ

 

        Tvrd se kamen u visokim planinama runi. Jer lišaj po njemu mili, rije, pripija se uza nj ljubavno, i pije mu tvrdoću, pije. I šalje tu poruku u doline, gdje žene tada isto čine, gdje muževima isto biva.

        Ne zna se tko je i kada lišaju namignuo put kamena, tko mu je rekao da se tamo nastani i time hrani. Je li to bio gušter? Zmija? Mahovina? Eno, lišaj puzi po tlu, puzi, a kad naiđe na kamen, stane. Tko mu je rekao da stane?

        Tko - sam kamen.

 

        Stoji šapat da je kamen jednom bio na svadbi sunca i mjeseca, zajedno s vodom, vatrom, zrakom, i zemljom; domaćini se najprije kolebali treba li uz zemlju pozvati i kamen, jer četiri su počela četiri, a ne pet; ali već dobrano razvrcani, zaključiše da četiri možda i jesu pet, pa pozvaše i kamen. Kamen se na svadbi najraskalašnije ponašao, iznenadio je i vatru i vodu, a mati zemlja obarala je stidne oči. U jednomu se času pijan hvastao kako ništa tvrđe od njega nema. Na tomu se mjestu u hod stvari udjenuo korak priče: oglasio se izazivač kamena, skretničar kolotijeka, on, od svih neprimijećen lišaj, blijedo sitnobilje na koži zemlje. Pa je rekao kamenu:

“Kamene, visoka planino, kladim se s tobom da sam ja, da ću ja... itd”.

I kamen je, neminovno, prihvatio izazov, drugim riječima, nasjeo. Pred svima tamo raspjevanim uzvanicima, zarekao se da je on, da će on... itd. Onako kamenit, nije mogao zamisliti da najoprezniji valja biti upravo onda kad se stvari čine apsurdnima, nemogućima. Takve se znaju pokazati kao savršene krinke mogućega. Lišaj je onda naočigled gozbenicima zarezao u kamen - spora snaga, sitan zub, koji se hrani slabošću jakih.

Za razliku od početka, ostatak priče više nije čudan – naprotiv, nečudan je do drijemeža i dosade. Jer zar se itko čudi kad mu se kamen uzglavni rasapne pod snom, ili pod korakom, a san bio blag, bez teške misli, i korak bio smjeran, zamišljen?

 

Od kamena, pa još s planine, kreće poruka niz padine, u doline, u lugove, nad krovove, u torove. I svi svuda, sve muško i žensko, i ne znajući upadaju u onu okladu na svadbi. Na taj je način kamen odgovoran za tvrdoću muža u domu, za ženu povijušu, pripijušu, za obitelj koja se runi, truni. Ah, kamene, kamene! Od toga tvojega neopreza na svadbi sunca i mjeseca, ljudski se svijet našao u čudu i raskoraku. Jer hoće muško da je tvrdo, a žensko drobi i kad ljubi.

       

 

VIDJELA TO KAPLJA, PA I ONA, PA I ONA KAMEN DUBI...

 

Vesna Krmpotić, DIVNI STRANAC, knjiga 4. (još neobjavljeno)